Životinje, hm – ta divna stvorenja? Na umu treba imati da postoje životinje… i životinje. Što mislim time? Pa evo za uvod jedan lijepi primjer ženskog psa (da prostite – kuje) iz moga susjedstva…
koja ima onu neobičnu sklonost ponekih pasa da trče za prijevoznim sredstvima. Zašto vole automobile to valjda samo bog i taj pseći mozak znaju, ali koliko ih ova ´moja´ kuja voli – to je čudo neizrecivo! Kuja inače nije ničije vlasništvo, već je kako to po običaju biva -´posvojiše´ djeca iz ulice pa se tu udomaćila, okotila štence i stekla prijatelje. Posebno se to odnosi na jednog starog barbu, koji svakodnevno odrađuje svoju šetnjicu sa štapom u ruci. A ona se, skuživši njegovu samoću – odlučila praviti mu društvo. I tako njih dvoje svaki dan u šetnju kao par, s tim da ona njega čuva, ali i ispražnjava svoju strast loveći svaki auto koji prođe.
A tek kad prođe autobus! Ljudi moji što se taj pas izbezumi od sreće! Trči, skače, laje, šiba repom, samo što se pod gume ne baca, a kad šofer u strahu zakoči i ´zabibi´ - trijumf je njen te se ponosito vraća čuvanju svoga starčića. I barbi je taj prizor postao osobito veselje, iako ne bez štrecanja straha i brige za nju: Nemoj, nemoj! Vrati se vraga izila! –odzvanjaju šetnje što vikom, što lavežom. Eh.
A ima i jedna druga mrvu ozbiljnija priča, doduše iz druge ruke pa ne mogu garantirati apsolutnu točnost podataka, ali ništa manje zanimljiva…
Naime, bio na Palagruži jedan tovar. A kako je Palagruža kao takva jedan malen, strm i nepristupačan otok, bez ceste, asfalta i tekovina civilizacije - sav teret što su svjetioničari trebali prenositi od broda u dnu do svjetionika na vrhu, mogao je (i morao) na svojim plećima prenositi samo taj bidni tovar. I zato što je taj tovar toliko jadan teglio, nazvaše oni njega – Mercedes. E, ali Mercedes nije bio blesava životinja, božemiprosti –tovar koji nije kužio stvari (i zašto uopće za nekog reći da je glup ko´tovar, kad je to nepravda prema bistroj životinji?)! Dapače, Mercedes je jadan znao što mu se sprema sa svakim uplovljavanjem broda, te se ubrzo svakog vapora počeo bojati ko´samog vraga. Čim bi na horizontu ugledao neki brod, bistri bi se Mercedes netragom izgubio pa su ga svjetioničari morali tražiti. No, budući da je Palagruža ko´što već rekoh malecka, jadni Mercedes nije imao puno izbora za skrivanje i uvijek bi se bidan sakrio/šćućurio na isto mjesto pod neku stinu, tako da ni potraga za njim nije trajala dugo, jer su svjetioničari već znali di je on jadan – uteka. Eh, šta je tovareći život! Pa ti budi magarac.
I za kraj životinjska priča treća.. o jednoj punokrvnoj političkoj beštiji Milanu Bandiću koji se iznebuha uhvatio rušenja Zida Boli, jer je valjda umislio da je Dropulićka. Dan prije pomno pripremivši teren, odglumivši po ne znam koji put samog Gospoda Kaj Spasitelja sašlog među očajan narod (Sljeme), već se sutradan okuražen tim kupljenim imunitetom, jednim reskim: Miči to! - obrušio na cigle. Kako prigodno, kako osmišljeno. A u stopu ga slijediše pernate koleginice: Kosorka Suzojka, Nikolićka Šljemovka i Mesna&Škare&Ožbolt, koje se brže bolje jednako političko-lešinarski sjatiše slikavat´ i prigodno zgražavat ´da kako je nekome moglo past na pamet uklanjati cigle´.. e lešinarke moje sa ne znam koje uvele grane, da kako!? A lako! Nekome na pamet opadne cigla, a drugome – obraz. Lešinari jedni. Kra!(j)