Tamo negdje davne 1999 imala sam »dečka«. Bili smo skupa cijelo ljeto, s tim da smo se vidjeli 3 puta. Bile su to one prave dječje, slatke ljubavi. Upoznali smo se tada i postali super frendovi. Tada je bilo slatki plavi dječak, plavih očiju, pametan i svi su ga obožavali. Nekoliko godina nakon situacija je bila potpuna drugačija, više nije bio sladak dečkić, nego zgodan frajer, više ga nisu svi obožavali, jer je postao, recimo to propalica, ali obožavale su ga cure i uvijek ih je oko sebe imao barem 3, a pošto je bio pametan, znao je on to dobro iskoristit. Mislim da je i danas ista takva situacija, bar je bila prošlo ljeto. No da se vratim na naš dan…
Te večeri starci su otišli negdje, a ja sam ostala na selu kod svojih. Pošto tamo i nije bilo neke vrhunske zabave morali smo se snalaziti i eksperimentirati s različitim sredstvima za podizanje raspoloženja i atmosfere. Bilo nas je nekoliko, a ja i on smo po običaju pričali o »ozbiljnim« stvarima koje su nas mučile, a kad si pod utjecajem svega i svačega, onda ti to i nije toliko važno koliko zapravo je. Mi smo se tako malo odvojili od naše grupice, i sjeli na trijem ispred bijele kuće. Sad, kao u američkim nisko budžetnim filmovima, ide ona priča o vlasnicima koji su umrli i njihovi duhovi sada žive unutra. Makar to ni približno nije bio neki zapušteni stoljetni dvorac, obična bijela kuća s 4 potporna stupa koja drže balkon i najobičnijim smeđim, uvijek zatvorenim šalaporkama. I tako pričamo mi o tome kako smo prije nekoliko godina sjedili na istom tom mjestu i pričali o istoj stvari kao i sada. A onda smo došli do zaključka kako se mi zapravo nikada nismo poljubili i ispravili taj propust. Ja isprva nisam htjela, jer je imao curu, točnije dvije, neku Njemicu koja je tu ljetovala i jednu iz škole u gradu u kojem je išao u školu. No na kraju me ipak nagovorio, jer ipak je to bila stvar koja se trebala dogoditi davno prije te večeri, ali smo tada jednostavno bili malko premali….
BROJ 25 - Pavel (03.08.2002)
Post je objavljen 06.06.2005. u 19:13 sati.