Od brojnih pitanja koje su joj se vrtjele po glavi nije znala gdje bi prije počela. Sestra je ipak izdvojila jedno pitanje koje je posebno zanimalo: zašto želim svima javno reći da sam gay?
Moja želja za potpunim outingom je bila puno veća ranije, a s vremenom se ublažila, uglavnom pod pritiskom bližnjih koji su jako zabrinuti kakve bi posljedice to moglo izazvati. Ipak, želja je i dalje tu, i nje se ne odričem. Zašto to želim napraviti? Želim biti iskren sa sobom i s drugim ljudima. Ne volim se skrivati, pretvarati i lagati. Ne želim imati prijatelje koji bi me se odrekli da znaju za moju tajnu.
Biti gay nije zločin, grijeh, ni sramota. To je jednostavno nešto što se prirodno pojavljuje, i nije uopće bitno kako to nazivali i kategorizirali. Bitno je da je to neizbrisivi i nepromjenjivi dio moje osobe. Ne mogu biti na čistu sa samim sobom ako to moram skrivati od drugih.
Još jedan razlog je prkos. Svima onima koji spomenu bilo što protiv nas želio bih istresti istinu u lice. Da draga tetice, ja sam jedan od njih! I ne samo to, želim im to objaviti na najupečatljiviji mogući način. Na gay paradi, na TV-u, ili slično.
Konačno, postoji i želja da se pomogne ostalima. Mnogi mladi ljudi i dalje rade katastrofalne greške zbog homofobije i neprihvaćanja društva (samoubojstva, stupanja u neiskren brak, zaređivanje). Svaki outing može pomoći nekome da prihvati sebe i svoju seksualnost kao nešto prirodno. Kolektivnim skrivanjem dijelom smo sami krivi za našu agoniju.
Post je objavljen 06.06.2005. u 05:59 sati.