Kako smo ponekad čudni i neobjašnjivi…
Ima dana kad bismo najradije zagrlili cijeli svijet, a opet sutradan, zatrovani sivilom čudnog jutra, ne želimo nikoga u svoju blizinu.
Samujemo, mi isti – jučer braća svima, a danas mrzovoljni pustinjaci puni jala i nesnošljivosti.
Mi, isti!
U istom tjednu odratovat ćemo bitke žarom Vikinga i mirenja dostojna raja.
Mi, isti!
Branimo i slavimo život. I dok se jeka naših riječi nije slegla gazimo pupoljke tek začetog života.
Za tuđu djecu imamo u izobilju ljubavi i topline. To nam uvijek uspijeva. Sa svojom djecom, zato, izgubimo strpljenje i takt.
Mi isti!
I kad se vrtuljak bijesa smiri, a prašina slegne, odlažemo bič gnjevnog suda i istom ratničkom rukom pokušavamo milovati i liječiti.
Pa se u nama svađaju rečenice od nekad i današnje. Sve napisane u istom dnevniku, zbunjeno se pogledavaju i mjerkaju pitajući se koja je istinita i koja ima veća prava.
Mi isti, ponekad pošteno zbrajamo brojke života znajući da mijenjanje svijeta započinje od vlastitog dvorišta. A drugi put poput bika bjesnimo na crvenu krpu kojom nam vješti toreadori stalno mašu pred očima.
Pa vojujemo tuđe bitke.
Ipak se ponekad upitamo: jesmo li glumci, tuđi vojnici, lutke ili svoji!