Čime mjerimo ljudski život? Da li postoji mjerna jedinica za vrednovanje života? Onak, razmisljam ja o suicidu vec duže vrijeme, ne. I sad, došao sam do zakljucka da fakat svima puca kurac. 100kn za spasit neciji život? Hm. Da li bi to bilo izraženo u telefonskim impulsima, plaćanju taksija ili nekako drugačije. Mislim da je to recimo najlakše. Ali recimo, uložiti sebe u to? Pa nema šanse jebote. Nema mrtve šanse. I onda recimo spasiš osobu i veliš joj poslije hehe viš da nisi ni mislio. Ili si to misliš, svejedno. Jedan covjek mi nedavno rece da sam je ovaj blog emocionalni vampirizam. To je vjerojatno nekaj najružnije kaj sam ikad cuo. Jer onda sam ja emocionalni vampir. I da, imam sjebane potrebe. I da, želim da me voli neko koga bi i ja volio. I da, ne znam biti sam. Ali znate, mene svi jako vole, stvarno. Dok im nisam u blizini. Vjerojatno fakat sisam ljudima energiju. I slušam savjete i slušam kritike i pljuvanja. I nemrem vise podnijet da ljudima treba odmor od mene, da ne mogu bit u mojoj blizini i nemrem vise podnijet da sam sam. Da se liježem sam i da se budim sam a sve moje ljubavi ostaju neispunjene. Da nemam ništa i nikoga. Nemam ni osobu, nemam ni glazbu, nemam dom, nemam niš. I da svi vele sam si si kriv. Jesam, ok. Sam sam si kriv. Ali tako je. Jednostavno. I pun mi je kurac licemjernih šupaka koji ce mi satro nekaj uplatit. Uplatite posthumno mamu vam jebem.
Ovo je zadnji primjer mog emocionalnog vampirizma pičke kisele. Posljednji. Mater vam jebem, ja tu nisam napisao 2% svog životnog sranja, 2% jebenih. Sit gladnom ne vjeruje ionako. Ko vas jebe. Ionako to sve radite s daljine, iz udobnosti svojih fotelja, kreveta i kajgod vec. Kuzim. Ja fakat nisam pozeljno ni ugodno društvo. Recimo, onu vecer kad sam se htio ubit. I velim ja frendici. Javljaju se onda na icq ljudi kojima je ona rekla da sam sjeban. Svi s istog icq-a, ne. Njih 5. Mene niko nije zval nikam. Za mene se nema strpljenje jer svijet ne voli sjebane i žalosne ljude. Opterecuju. Jebite si krvavu majku s tim. Ni žalosni i sjebani ljudi ne vole svijet. Jer je smeće. Koja je cijena ljudskog života? Zagrljaj? Poljubac? Iskreno razumijevanje? Ne znam. Ovisi od covjeka do covjeka. Ja nemam puno za dati, ocigledno. Sjeban sam i sebican. Ali sam totalno htio i to malo dati nekom. A nemam kome. I danas sam izgubio i najbolju prijateljicu jer je njen muž ljubomoran. Ja imam ljude koji me i virtualno izbjegavaju. Sjebavam im živote, previše sam im. A meni gal baš veli neki dan, pricali smo o ljudima s neta. I sad, nabraja ona ljude i pita kaj misliš o njima. I ja velim. I veli ona jebote, pa ti nemas nis lose za rec o ikome od njih. Valjda nemam. Iako im svima velim da sisaju kitu.
Dakle, stao sam kod prijateljice. Ja se vežem na ljude. Veli ona moraš bit sam. Nemrem bit sam, nemrem. Jebiga, sjeban sam na tu notu, totalno. Ocekujem od ljudi da bi za mene napravili ono kaj bi ja za njih. A to nije jebeno moguće. Mene nitko nikad ne trazi da nekaj napravim za njega. Nisam vrijedan ni da me se zamoli da nekaj napravim za nekoga. Jebite si mater svi. I sad, kad odem u kurac, konacno ne želim da me iko spašava. Ne ocekujem to. Ocekivao sam to prije možda, ocekivao sam to i onda kad sam išao na savu. Ali niko. I još me prijateljica optužila da sam kriv kaj se pol noći radi mene svađala sa mužem. Jebi se. Jebi se. Jebi se. Stvarno mi nije bitno više. Jer, svi ce rec, nemoj se ubit, joj nemoj. Ali cinjenica je da ja oko sebe nemam ljude od krvi i mesa kojima bi bilo stalo. Koji bi nekaj napravili. Ne. Pokoji poziv, povremeni sms. Jesi dobro? Cul sam da ti je u kurcu. Mozemo se nac ako hoces. Hahaha jebeno tragicno, jebeno. Ti svi ljudi imaju zivote, imaju obitelji i imaju ljude koji ih vole. Kaj je ono najgore, ja bi za puno tih ljudi skocio u jebenu vatru, ne samo gurnuo ruku.
Ali ljudi imaju svoje živote u koje ja ne spadam. Savršeno isplanirane, izorganizirane, sa davno sjebano utemeljenim sustavom vrijednosti i ja sam jednostavno autsajder. Oduvijek sam bio, fakat. I uvijek je lako reci nekaj, a napravit nemoguce. Vidite, ja cu veceras ugasit net, sve messengere i sva sranja zauvijek. I vi cete komentirat. A ja cu u svakom vasem komentaru nalazit razlog da potenciram ovo svoje stanje na x-tu. Jer želim to. Jer želim konacno skupit hrabrosti da se finalno koknem. Ako velite nemoj, razlog je tu. Udaljena papčina koja nema pojma opet sere. Ako velite ubij se, sve je jasno. Kaj god da jebeno velite svejedno je. Jer vec 2 jebena mjeseca ja ne znam tko sam, što sam i zašto jebeno postojim. I moje manične faze samo su odraz pokušaja da si dam razlog, do si objasnim zašto se isplati živjeti. A lažem si ko pseto.
Mislio sam da ce se stvari s godinama promjeniti. Fakat. Mislio sam da cu se ja promjeniti, da cu skuzit neke stvari, da cu postat normalan, tako sam se jebeno nadao tome. Ali niš. Ja sam emocionalni vampir. To je ono kaj ja jesam. I to ono, nesretni jebeni emocionalni vampir. Ma kome ja to kradem jebene emocije, kome pitam vas jebeno. Jako ste u jebenom strahu u svojim jebenim foteljama i krevetima. Ne kužim otkud opce ta konstrukcija. Ali dobro. Ono kaj ja imam za pružit, nikome ne treba. Nije to primarno. Nemam novaca, ne pružam sigurnost. Tako je lako voljet normalne ljude. Mene nije. I nitko nikad ni ne bude. Osim iza svog jebenog ekrana. Ili jednom mjesecno na kavi. Mislite da sam sretan? Mislite da je super bit sam? Pogotovo ovakvom imbecilu kakav sam. Loše sam. Jednostavno. Nemam više jaja borit se s vlastitim željama, manama, strahovima, neodlučnošcu i slicnim. Ja sam hodajuca jebena mana. Kako je reko moj frend dok sam mu rekao da sam kategorija, da me se nemre strpat nikam. Pogledal me i rekel stari, nisi ni kategorija. Ti si dijagnoza. I jebiga. Mene je super znat. Ljudi vole kaj me znaju. To je to. Dalje od toga ne ide. Nikad nebu išlo. Sve koje sam volio sam zgubil po putu.
Neke stvari nikad nisam imao. Da ja vama velim da se meni niš lijepo zapravo nije dogodilo u životu, srali bi. Ali nije. Dogodilo se taman da mi pokaže kako postoji. I kako nikako i nikada nije namijenjeno meni. I onda nestalo. Eh, jebeš to. Fakat nije lijepo. Nekak nisam sretan s tim. Nemrem ja nikog usrecit sobom. Ne u mjeri u kojoj to rade normalni, zdravi ljudi. Jebiga, mozda mi je trebalo vremena da to shvatim, mozda sam se davno trebal krknut. Ali nisam, vjerovao sam da ce se nekaj promjenit. Da cu se ja promjenit. Da ce se nekaj dogodit. Ali nije jebeno. I super mi je kak ljudi koji mi govore da moram naucit bit sam, ne da imaju nekoga, nego su ono, okruženi s ljudima koji ih obožavaju. I oni koji mi govore da trebam naucit gradit zivot su dobili sve od roditelja. Lako tuđim kurcem gloginje mlatit veli moja stara. Ali to nije primjenjivo ovdje. Heheheh. Ma ko ga jebe, nije mi bitno opce vise. Stvarno nije. Nemam život. Jebote, kak to meni u kurcu zvuci. Fakat se provlacim kroz zivot kraduci dijelice tuđih. I ne da mi se više. I znam da me niko nece ic spašavat. Nije isplativo. Košta novaca, živaca, ma svega. A i jebeš mi mater ako me ne bi krivili do kraja života da su se ne znam, posvađali s frendom radi toga kaj su me išli spašavat, s partnerom, da su sjebali ispit, da su dobili otkaz, svejedno. Ljudski život nikaj ne vrijedi. Niš.
Ne da nisam izuzetak. Primjer sam. Gudbaj ekipa.
Tašto cu citat komentare još jedno vrijeme, ako cete komentirat.
Sisajte kiturinu pičke kisele jadne.
Bok.
Post je objavljen 03.07.2004. u 22:36 sati.