Pored svih naprava i tehnologije, odbijam doci do tebe.
Zelim ti reci da citam knjigu koja me odusevljava. Jednom sam ti pricala o njegovim knjigama, ali rekao si da nemas vremena zasad.
Iskreno se nadam da ces sada naci vremena da ga citas, da mi kazes kako ti se svidja.
Nemam nikoga kome bih sada to rekla, dok jos traje u meni, nitko to ne bi shvatio. Tebe ne poznajem dovoljno dobro da znam kako ces reagirati ,pa ipak, osjetila sam da jedino tebi to zelim reci.
Imam tisucu pitanja za tebe. Zato ne zelim ograniciti sve to na mali prostor koji imam na raspolaganju. Zato pisem jer znam da ti neces citati. Ima vremena. Jednom, kada pobijedim strah, mozda se mozemo sresti, sjediti na nekom lijepom mjestu i pricati o svemu, mozda bi mi tada mogao odgovoriti na pitanja. Iako, kada razmislim o svojoj prirodi, vjerojatno je to da se necu uspjeti sresti s tobom prije nego dobijem sve te odgovore.
Dan je ruzan, sivi i hladan. S vremena na vrijeme poželim da zivim u velikom gradu, toliko velikom da mogu setati beskrajno dugo,sama a da me nitko zbog toga ne gleda iskosa, da se mogu izgubiti na njegovim ulicama..da mogu samo sjesti u neki zabaceni kafe bar i gledati prolazike i da znam da nijedno poznato lice nece proci ispred njega. A onda se uvecer vratiti u svoju sobu i zaspati umorna kao da sam prohodala pola kugle zemaljske.
Ako ne smognem snage da pricam s tobom, obecajem da cu ti pisati, dugo i o svemu.
Cak i ako pisma nikada ne stignu do tebe, vjerujem da će smisao postojati.
Post je objavljen 05.06.2005. u 15:43 sati.