Pošto sam preksinoć izvisio i ostao doma, jučer sam odlučio otići do škole da si pokušam dočarati atmosferu mature jerbo spadam u kategoriju onih koji su u 4 godine nešto i radili, a ne se samo zajebavali.
Moja, sada već bivša, profesorica iz hrvatskog nam je znala reći: "Vi koji ne idete na maturu, nemate pojma šta propuštate." Da, ziher...
Kako je cijeli proces obrana maturalnih radova počeo već u 8 ujutro, dogovorio sam se s frendom da me pokupi u 9:45 jer je imao obranu u 10:30. Ušao sam u njegovo auto i odmah mi je gurnuo svoj maturalni rad u ruke s izjavom: "Manje-više znam, al daj me malo ispitaj dok dođemo do škole." Nek' ti bude...
Kad smo došli do škole, ušao sam unutra da bacim pogled na raspored da vidim kad će biti ljudi iz mog razreda.
Zatim sam se spustio do kino-dvorane jer se tamo vršilo ispitivanje i vidio sam ljude u različitim psihičkim stanjima - neki su naočigled mirno sjedili i buljili u neku nepoznatu točku, neki su se nervozno šetali naprijed-nazad s radnjom u ruci i ponavljali: "Joj, ja ovo ne znam. Sigurno ću se stiltati." i rečenice takvog tipa (normalno da ćeš se stiltati kad sam sebe stalno uvjeravaš u to), a neki su, prilično opušteni, pričali s ostalim profesorima.
Otišao sam na kavu da vidim kako su prošli ljudi koji su svoje već obavili. Tamo je atmosfera bila poprilično vesela i već su se radili planovi za tu večer. Naravno, nisam mogao izbjeći 'roštiljanje' s izjavama poput: "Kaj ti radiš ovdje? Došao si nas zajebavati, ha?"
Ustvari, nisam. Došao sam ljudima dati moralnu potporu (al' stvarno) i pokušati smiriti ljude koji su bili blizu živčanog sloma, a ovo je najbolji primjer...
Stojim ja u školi (nakon kave) i pričam s nekim profesorom, doletava frendica koja je na rasporedu za 15-ak minuta.
"Daj odi da si zapalimo pljugu ispred škole." (ne, uopće nije nervozna)
"Aj dobro."
I nakon minute šutnje...
"Sinoć sam si sve pročitala još jednom prije spavanja i još jednom kad sam se probudila."
"Aha. Dobro, daj se opusti malo."
"Joj, što ako on mene pita nešto što nemam u radnji?"
"Jesi dobro napisala radnju?"
"Pa, valjda, šta ja znam... Mislim da jesam."
"I znaš pričati o svemu što si napisala."
"Pa... da."
"I u čemu je onda problem? Gle, nemoj se ništa brinuti. Raska je iznimno dobre volje, atmosfera unutra je relativno opuštena. Ako se slučajno i stiltaš, samo pogledaj raskinu nacerenu facu, sjeti se kako ćeš se večeras dobro nacugati i odmah će biti bolje."
"A šta ti znaš? Nemaš pojma kakav je to osjećaj, đubre jedno sretno!"
"Gle, ne znam kakav je to osjećaj, ali ti pokušavam objasniti da nema razloga za brigu. Uostalom, šta ćeš biti ovakva uoči svakog ispita kad se upišeš na faks? Amo se mi kladiti da ćeš, kad izađeš iz dvorane pomisliti 'Zašto sam se ja uopće živcirala?'."
"Ma..."
"Zahvalit ćeš mi kasnije. Sad odi unutra jer si uskoro na redu."
Nakon 15 minuta stigla mi je poruka: "Sve sam znala. Stvarno ne znam zašto sam se živcirala. Hvala."
Jasno, moralo je biti i ljudi koji su nakon izlaska iz dvorane izgledali kao da su duha vidjeli i nisu bili u stanju progovoriti suvislu rečenicu dobrih pola sata.
Šta ćete? To vam je matura. Samo nikako ne mogu shvatiti da sam zbog toga izvisio u petak, al zato smo sinoć to nadoknadili...
Post je objavljen 05.06.2005. u 14:18 sati.