Čitam markomaniju i vidim kako ga zbunjuje novi koncept uzajamnog blog-reklamiranja. On se u svom postu pritom ne osvrće na ono uobičajeno linkanje sa strane već na sve veći broj postova koje blogeri posvećuju svojoj neobuzdanoj ljubavi prema delima drugih blogera.
Razmišljajući na ovu temu dolazim do zaključka da se meni ovaj trend dopada i to iz više razloga.
Prvo, zato što dokazuje da blogeri nisu sujetni i da su sposobni da i drugima odaju priznanje za dobar blog.
Drugo, zato što takvim priznanjem nekome neretko ulepšaju dan i njegovom blogu daju neki poseban smisao.
Treće, zato što to dokazuje da blog ima i društvenu funkciju, da se ljudi povezuju, da i pored dvadesetineštohiljada različitih naklapanja jedni druge pronalaze, jedni u drugima uživaju i to uživanje vole da podele i sa ostalima.
Četvrto, zato što time možebitno pomažu nekim manje čitanim a opet sjajnim blogovima da dođu do svoje publike.
Ovde bi zasigurno mogli da dođu i razlozi broj pet, šest, sedam, osam ali da ne dužim, jasno je.
Meni su ovakvi postovi neizmerno dragi.
Da su i smisleni pokazuje činjenica da blogove koje volim sve više pohodi ekipa koju volim. Neke sam na tim adresama viđala i ranije dok su neki tek stigli pa ne mogu a da se ne zapitam – koje ste blogove "otkrili" preko mene i u kojoj su meri moje preporuke uticale na razvoj vaših čitalačkih pohoda?
Priznajem, u poslednje vreme su moji linkovi pali u drugi plan zarad neobuzdane self-potrebe da gornje stupce svojih virtuelnih "kutija" ispunim nadasve ispraznim naklapanjem o sebi. Verujte, čula sam nesnosno pucketanje i znam da vam puca kurac za to "Ko sam ja" s'toga sam vas i vratila u prvi plan i to u proširenom sastavu. Imam utisak da je sada, više nego ikad, bitno istaći sve one koji vrede. Zašto?