Znali smo sjediti na stjenama i šutit. Onak, samo gledat u more kak se spaja s horizontom i šutit. Čekali smo jutra tako. Koji put pijani, koji put trijezni. Otriježnjeni je bolja rijec. Znam da smo se prije toga smijali satima, ali satima. To jedno ljeto ja nisam pio zapravo. Nisam pio godinu dana, htio sam osjetit kak je to biti trijezan. Ne znam zakaj. Pišem ovo i shvatim da mi fali rijeci. Shvatim da nema rijeci kojima ja mogu opisat kako sam se tada osjecao, to ljeto. Razdoblje kaosa je prošlo, samo smo se smijali. Nisam nikada osjecao veću utjehu, sigurnost i zapravo, ljubav kao to ljeto. Stvarno nisam. Osjecao sam se siguran. Poput djeteta koje zna da ce mama doc po njega u vrtić tocno u 4 sata i da ce ici doma. A do onda mu je bilo dano da se igra, da istražuje, da vidi nove boje i oblike. Nisam razmisljao o tome da je to samo to ljeto, da ce sve te boje izblijediti i da ce se oblici koje sam zavoli toliko distortirati ili raspršiti da jednostavno pomisliš da se nikad nisu ni dogodili. Pokušaš se sjetit kak je to tocno izgledalo ali prijem jednostavno nije dobar. Pokušaš se sjetit kamo su nestale boje.
Tada, sve je bilo toliko jednostavno. Bili smo poput te vrtićke djece koja jedna drugom posuđuju autiće i ne mogu vjerovat da stvarno po pjesku vuku baš taj model mercedesa koji su oduvijek željeli imati. Ne znam da li su oni bili, znam kako sam se ja osjecao. Neš ti romantike. Fakat smo se smijali satima, danima. I pricali. Ljudima se ne da pricat. Oni djeluju. Jednostavno postoje. Mi smo zivjeli u svijetu mašte tada. U svijetu mašte spojenim sa pogledom na more kako se spaja sa zorom i bilo je jednostavno nevjerojatno. Nema smisla opisivati tko, kako i kada. Nema. Jer se nece vise ponoviti. Ali jebeš mi sve, ali sve, da sam tada vidio vilenjake, patuljke i zmajeve kako lete jutrima iznad pučine, ne bi me čudilo. Ne bi me iznenadilo ni na milisekundu. Vjerojatno bi im se osmjehnuo, mahnuo i nastavio gledati u nebo kako se spaja s morem i svakom sekundom koja prolazi cini boje toliko živima da pomislis da ti promjenom nijansi iz sekunde u sekundu govore sve sto si ikada zelio cuti. I činile su to, bez rijeci.
To ljeto, ja sam vidio sve sto sam ikada htio osjetit. To ljeto, sve slike bile su prekrasna harmonija za one koji mogu cuti sliku. Blijedilo je polako, u naletima ludila, bizarnih događaja u nijansama sive, povuklo se. Nestalo je u potpunosti. Boje su opet postale normalne, harmonija je opet bila jednolicna. Disonantna cak. Ali ne želim to. Stvarno se jedan dan želim prošetati ulicom i ne iznenaditi se ako iznad sebe vidim zmaja. Velikog šarenog zmaja sa štraftama kak me gleda. I želim mu se osmjehnut onako, kako bi to ucinio to ljeto, odmahnut glavom u stilu «jebote hehehe jebote» i nastavit hodat prema dućanu gdje namjeravam kupit cigarete.
Post je objavljen 03.07.2004. u 14:47 sati.