Marketing
ljetna priča
 | Oprezno je koračao po oštrom stijenju i razmišljao koliko je tisuća godina trebalo moru i vjetru da izdubi te rupe, zareze, šiljke ... - Dobar dan - pozdravi je blago uzbuđen njenom pojavom. - Dobar dan - uzvrati ona, prepozna ga i smješkom mu pokaže da sjedne. Promatrali su jedno drugo, sekundu, možda pet, dvanaest .... - Je li ti neugodno što sam obučen, upita ju. Zanijekala je glavom i nastavila ga promatrati. - Želiš mi nešto reći? - prekine on šutnju. Neprimjetno je zagrizla ugao usana, spustila pogled, obujmila skvrčena koljena s obje ruke, podigla nožne prste zadržavajuci petu na tlu, lagano ih spustila i započela priču. Pričala je o svom djetinjstvu, maštanjima, prijateljima, strahovima, patnjama, kako je došla na ovaj otok, o svom boravku u Indiji ... na trenutke bi zastala, zagrizla usnicu i ponovno nastavljala. Slušao ju je pažljivo, gotovo bez mimike, bez odobravanja, bez negodovanja. Uočavao je bore oko njenih očiju, čisto i glatko čelo, duge tanke prste kako pomiču kosu nanašanu vjetrom, trepavice koje prodiru kroz tu kosu. Divio se njenoj ljepoti, ali se još više divio njenoj otvorenosti i spremnosti da svoje najintimnije tajne podijeli s njim, slučajnim prolaznikom. Pokušavao je u mislima dohvatiti trenutak kada su se prvi puta sreli. Znali su se susresti u prolazu i izmjenili osmjehe ili bi je spazio iz daleka, samu, kako zamišljena šeće obalom. Jučer su prvi puta razgovarali, pozvao ju je da posluša što djedica prica o teškom životu na otoku u stara vremena. Završila je priču dugim pogled prema pučini, lagano okrenula glavu prema njemu i pogledala ga. Šutili su. Oboje. Pitao se kako je iz cijele te priče izašla bez mržnje, bez želje za osvetom i kako je sve to uopće mogla ispričati bez emocija, kao da to nije njena priča. - Mora da si noćima plakala - prekine on opet šutnju. - Nisam, nisam mogla. Čak ne mogu ni spavati, već mjesecima ne spavam. Tog trenutka još nije bio svjestan da je voli, no osjećao je toplinu dubokog i istinskog dodira dviju duša. Osjećao se sretnim. Primio ju je za ruku i poveo u more. Bez i najmanjeg otpora je krenula za njim. Natjecali su se u broju podronjenih valova i gađali se ručnikom koji je slučajno upao u more. Te noći nije spavao. Razmišljao je o njoj, o sebi, divio se njenoj snazi i zrelosti koju je stekla a da nije bila ni svjesna da je posjeduje. Sunce ga je ugledalo kako sjedi pred šatorom i promatra more. Ubrao nešto smokava i stavio ih pred njen šator. Još je spavala. Pošao je na doručak. Doručkovao je samo čaj i krenuo ponovno prema njenom šatoru. Sjedila ju ipred šatorom i plakala. Zagrlila ga je, pokušavajući mu nešto reći, grcala je, gutala zrak i gušila se u suzama. Ljubio joj je čelo, kosu, ... ona je plakala, plakala, plakala .... - A jučer sam ti rekla da ne mogu plakati - izusti izmučena od plača. - Želim da znaš, ti si prvi muškarac prema kome ne osjećam odbojnost. Držala ga je za lakat i naslonila čelo na njegovo rame. Disali su u istom ritmu, osjećao je vrelinu njenog tjemena na svom obrazu ... bio je to trenutak samo za njih. Obuzeo ga je onaj dobro poznati osjećaj ispunjenosti mirom i ljubavi. Ne samo prema njoj, prema svima, i prema cvrčcima i lišću i kamenju i onim zelenim gušterima... Ali ona je bila ta koja je sve to rasprostrla, ona je bila ta koja mu je pogledom dopustila da ostane u njenom prisustvu, ona je bila ta koja mu je donijela miris kose natopljene suzama. Sjedili su tako cijelo jutro ... on je njoj pričao o svom djetinjstvu, svojim maštanjima svojim nadanjima ... U jednom portugalskom selu ljudi smatraju da je prijateljstvo onoliko koliko obuhvaća ograda oko njihove vlastite kuće; stanovnici tog sela ne prave ograde. |
Post je objavljen 04.06.2005. u 01:32 sati.