Kad je dan loš dovoljno je obojati ga glazbom,
otvoriti vrata i krenuti...
I sve dobija svoj smisao i značaj, svaki dio puzzle pronađe svoj
i slika postane cjelovitija, život sveprisutniji, detalji životopisniji..
I naši pokreti usklađeni s glazbom gibaju se,
plove osmijehom dana.
Trenutak rasporen skalpelom na dvije kriške
i po njemu posut cimet, i narančin sok.
A moje usne vrište za JOŠ!
I još, i jooooooš....
I dan postane poput najjebizovnijeg poljupca koji traje čitavu
vječnost, a mi najveći osmjesi koji hodaju ulicom od Hiroshime
do Antewerpena, i obratno!
Post je objavljen 03.06.2005. u 23:59 sati.