Marketing
Embrionalne matične stanice II - Purpose.
Tko nije pratio temu od početka, molim skrolati dolje i pročitati prvi dio sage. Ostali naprijed. A kome se ne da čitat, posve razumijem :-)
Ok, evo nas opet na matičnim stanicama: razjasnili smo što je stanica, što je matična i što je embrij. Sljedeće pitanje koje postavljamo je – kako se dobivaju matične stanice u laboratoriju.
slika 1 - shema o matičnim stanicama - http://www.stemcellresearch.org/testimony/prentice3.htm
Linije embrionalnih matičnih stanica koje se koriste posvuda u svijetu se uzgajaju iz embrija neiskorištenih u in vitro oplodnji. Da bi se stvorile embrionalne matične stanice, znanstvenici odstranjuju unutarnji sloj stanica (u prošlom postu smo rekli da je to osnova embrija) iz blastociste (u prošlom postu smo rekli da je to osnova za posteljicu). Taj unutarnji sloj stavlja se u poseban hranjivi medij na koji će se vrlo brzo „zalijepiti“. Za nekoliko dana, iz postojećih stanica izrast će nove i tako će stvarati kolonije. Ove se stanice formalno nazivaju embrionalnim matičnim stanicama ako se pokaže da imaju markere specifične za tu vrstu stanica, te ako se dijele u nekoliko generacija, da bi pokazale stabilnost i besmrtnost te stanične linije.
Neke linije će se diferencirati, a neke neće, ali do zabune neće doći jer su osmišljeni testovi kako da se pouzdano zna je li ta stanična linija diferencirana ili je još uvijek pluripotentna.
slika 2 - ljudske embrionalne matične stanice blastociste stare šest dana - http://www.txtwriter.com/Backgrounders/Stemcells/stempage2.html
Drugo današnje pitanje je: kako se koriste matične stanice?
Osnovna ideja istraživanja s njima je zamijeniti ili obnoviti postojeći dio tijela u odraslom organizmu koji je zaštekao. Dakle, s obzirom da imamo stanicu koja još nema svoju funkciju, kontroliramo u njoj ekspresiju gena tako da je pokušamo natjerati da postane baš ona stanica koju mi hoćemo. Npr. kod liječenja dijabetesa – da postane stanica gušterače koja proizvodi inzulin, ili kod liječenja Parkinsonove bolesti – da postane živčana stanica koja proizvodi dopamin ( dopamin je tvar koja omogućuje komunikaciju među različitim vrstama neurona ). Samo, tu znanstvenici nalaze na brojne probleme, jer dok je neke vrste stanica relativno lako dobiti, za druge im to nikako ne uspijeva.
Idealno bi bilo kad bi se te stanice proizvele i jednostavno uštrcale u tijelo onoga koji ih treba. E, al je tu stvar da je ipak malo preopasno ubrizgavat ljudima matične stanice posvukud jer bi se mogao stvoriti teratom (jako gadan tumor, ak nekog zanima mejlom ću objasnit). Ili, vi poželite stvoriti gušteračine stanice, a ono vam naraste zub. To je zato što tehnologija još nije tako dobra da bi bili spremni uključit ljude u sva istraživanja.
Radi se na tome da se ne do kraja diferencirane stanice daju pacijentu, ali onda opet imamo problem – pacijent na njih reagira imunološkom reakcijom, isto kao i kod transplantacije organa. Jedino moguće rješenje za taj problemčić bi bilo da se od pacijentovog genetskog materijala naprave njegove matične stanice, onda ih on ne bi odbacivao.
U trećem i posljednjem dijelu sage o matičnim stanicama, koji će biti objavljen 10.6. u 20h, kratko ću se osvrnuti na etičnost, svrhovitost i budućnost ovog dijela znanosti. Ako nekog posebno zanima neki dio ove tematike, moj mail stoji na raspolaganju.
Post je objavljen 08.06.2005. u 20:00 sati.