Uvaženi intelektualac, dr.sc. ... pred studentima izjavljuje poprilično smjelu rečenicu u kojoj kaže da su Split zagadili seljaci. Zanimljiva teorija čovjeka koji sebe naziva fetivim Splićaninom, još zanimljivija činjenicom da ga je rodila majka seljanka (njegovim rječnikom rečeno). Sad se postavlja pitanje kako ijedan čovjek, koji imalo drži do sebe i koji se k tome smatra iznimno moralnim (budući da mu je to struka), može izgovoriti jednu ovako duboko diskriminirajuću rečenicu?! Zašto kažem duboko diskriminirajuću?! Zato što uvaženi gospodin ne zna koga ima u slušačkoj publici i ne računa da bi tom izjavom mogao nekoga povrijediti u toj svojoj prepotentnoj potrebi da se još jednom osjeti pozvanim komentirati zbilju pozivajući se na tu svoju fetivost. Komentirati zbilju?! Čiju?! Zbilju Grada?! Ili zbilju vlastitoga uma?! Klaustofobičnog uma?! Ovaj grad ima najmanje dva ulaza: onaj s kopna i onaj s mora. Perspektiva je definitivno drukčija, ovisno o tome s koje mu strane prilaziš, ali meni i s jedne i s druge strane zatreperi oko srca zbog blizine Njegove?! I rekla bih da je ljubav u pitanju, a ne slijepa zaljubljenost, jer ja vidim i lijepo i nelijepo i slično i različito... ali u tome i jest njegova draž, njegova jedinstvenost. On je mjesto naših sastanaka jednih s drugima, ali i mjesto naših sastanaka s Njim. Nemoguće je da nam se ne dogodi Grad, kao što je nemoguće da se mi ne dogodimo Gradu! A koliko se sjećam, ni na jednom ulazu ne piše: TKO UĐE NEK' SE KANI SVAKE NADE! Jer svi smo jednom ušli... tko prije, tko kasnije! Zar nam to što smo ušli ranije daje pravo da za sve krivimo one što su došli kasnije?! Jer neki će tek ući... zar da ih već ne volimo i za sve buduće okrivljujemo?! Grad je veći od nas... i ima široko srce birajući bezuvjetno, ali ljudi... ljudi i gradove svojataju...
Post je objavljen 03.06.2005. u 22:21 sati.