Srbija je danas u šoku – licemjerno veli Tadić, prisiljen to reći. Zašto kažem – prisiljen? Zato jer je on snimke srebreničkog pokolja vidio već o-ho-hoo otkad (naravno da ih je vidio i naravno da je znao), ali svoju šokiranost izražava prigodno sad, kad snimke više nije mogao skrivati od srpskih medija, a koji su i sami snimke skrivali od – srpske javnosti. A cijeli taj proces skrivanja samo je djelić općeg srpskog skrivanja istine od – samih sebe.
I trebao je jedan Haag da na silu proturi svjedočanstvo o goloj istini, pa da bi se srpski građani napokon našli ogoljeni pred samim sobom odnosno politikom koja ih je predstavljala. Takva kakva bila jest. Krvava ispod i iznad kože, krvavih ruku, krvavih noževa. Trebao je Haag da im (dosadašnjoj srpskoj politici) zalijepi šamarčinu, jer sami svojim probuđenim četništvom, samoobmanjujućim gazimestanskim mitovima i samoizabranim sljepilom nisu ni zakoračili na put iskupljenja, a kamoli katarze. Trebao je netko treći, netko veći, netko sa jebenim magnumom prislonjenim na Tadićevu sljepoočnicu procijediti kroz stisnute zube: evo vam, gledajte se! –da bi se mnoga ´braća´ napokon pogledala u ogledalo. Ako i ovaj put jesu. A progledala? Samoobmana je - jaka droga.
Dobro jutro Tadiću! Dobro ti jutro! Srebrenica te pozdravlja! Kažeš šok? Kažeš dio zločinačke prošlosti? Kažeš zločini u nacionalno ime? Dobro kažeš. I dobro je da kažeš. U ime neke bolje budućnosti, trebao bi svako jutro, ama baš svako jutro umjesto ´Dobro jutro Srbijo!´ na nacionalnoj televiziji sljedećih desetak godina početi sa tom rečenicom, ali…
...ja ti tu friško pronađenu šokiranost ne pušim. Za moje si pojmove malo kasno progledao. Dopusti da ti ne vjerujem. Ni uglađenom tebi, a pogotovo tvom neuglađenom ministru vanjskih poslova, pokrovitelju čudnovatih bradaša.