Jučer na poslu jedva sam dočekala da su gužva malo slegne, da napišem prijatelju mail. Taman sam započela s pisanjem kad je stigao poslovni partner. Jel ga baš sad trebalo? Al dobro je, ne treba mene, samo će u mojoj sobi pripremiti neke dokumente za sastanak s direktorom. Smjestio se čovjek, raširio neke stvari po stoliću, izvadio mobitel i kalkulator i sav je bio u svojim papirima. Izvrsno, idem ja završiti mail, baš me uhvatila inspiracija.
Pišem ja pišem, ono što bi se reklo 100 na sat i sa skoro svim prstima. Zanijela se ja u temu, moja omiljena je i imam jako puno toga za izreći...kad odjednom skužim glasnu tišinu u sobi.
Dignem pogled s monitora, a ono ... poslovni partner se zavalio na dvosjed, ostavio sve šta je radio, gleda me sa simpatijom, a osmijeh mu je od uha do uha...Odmah sam znala šta je u pitanju, ali ipak idem za svaki slučaj pitati :
- Jel sve u redu? Trebate nešto?
- Neeee, sve je u redu, samo sam se zagledao u Vas. Pišete i pišete, a svaki čas se smješkate...
- Hahahaha, a ja sam mislila kako djelujem da pišem nešto Ozbiljno i Važno.
- Znate, još bi Vam to i prošlo i sa samim smješkanjem, ali ste pri tom i kimali glavom i jednom rekli naglas " E, da!"
- Upssss...eto, nikad glumice od mene....a baš sam mislila kako imam Ozbiljnu facu na licu...
- Paaaa, imali ste izraz lica ko je govorio Ozbiljno Se Zabavljam, a i ja sam se zabavljao skupa s Vama, znači dvoje nas je....
I ne samo dvoje pomislila sam...ali i zapitala sam se kada i u kakvim situacijama mi se sve šta mislim vidi na licu... a ponekad to baš i nije najpametnije ;)))
Post je objavljen 03.06.2005. u 19:41 sati.