Vraćajući se danas iz computer shoping-a koji mi je debelo nabio minus na računu, nisam mogao ne primijetiti da se jedna od rijetkih nepromijenjenih stvari na kvartu najzad promijenila. Tek sa tim sam primijetio da su se promijenile i ostale stvari i njezinoj blizini. Naime na kvartu smo imali nekoliko stabala trešanja. Od svih njih samo još dvije trešnje su žive. Dva vrlo stara stabla, vjerojatno su tu prije nego je bila izgrađena i prva zgrada. A sad kako su naglo niknule zgrade novogradnje grane jedne trešnje su počele smetati. Osim toga moglo se vidjeti da je stablo bolesno.
Inače tuda često prolazim i nikad ne primjećujem baš sve stvari. Ili sam preumoran, ili nešto kombiniram, ili gledam žene, u svakom slučaju često hodam k'o muha bez glave pa ne vidim oko sebe. No danas sam vidio! Staroj trešnji su bile odsječene grane sa jedne strane. I to baš s one gdje smo mi bagra s kvarta krali trešnje. Ona inače raste u jednom od rijetko preostalih dvorišta, gdje živi jedan djedica. On nas je svake godine grabljama natjeravao od tih grana koje su znale toliko roditi da su se grane svijale preko ograde gotovo do ceste. No djedica nikad ne bi nikome ništa napravio, ako smo poštivali jedan uvjet, da ne lomimo grane. I tako smo mi često znali doći predveče kad djedica gleda dnevnik. Pobrali bi sve trešnje s te strane ograde i oprali ih odmah na pumpi koja je bila uz cestu odmah ispod stabla. Grane bi gotovo veselo podigle riješene velikog tereta i to bi bilo to, ipak smo htjeli jesti trešnje i slijedeće godine pa nismo trgali grane. Znali smo se toliko najesti, da smo slijedećih par dana stalno bili na WC-u.
Osim tih odrezanih grana, što je značilo da neće više klinci moći brati trešnje, nije bilo niti pumpe. Do današnjeg dana nisam primijetio da je nema. Maknuta je još prije nekoliko godina i to mjesto je odavno presvučeno asfaltom. A znali smo tamo stvarno raditi gluposti. Špricati prolaznike, puniti vodene balone, prati aute sa starcima…
Malo me pogodila nostalgija, no to nije bilo ništa. Kad sam shvatio da je to bilo ODAVNO, malo sam se uplašio. Pa ja sam sada star kao nekad prolaznici. A opet nije to bilo prije tako puno godina. Zar čovjek toliko ostari? Ili ovaj svijet toliko juri, da mi sad jesmo starci? Odmah se sjetim nečeg što sam čuo u jednoj humorističnoj seriji. Mnogi mladi danas ne znaju što je to gramofonska ploča, kaseta, VHS ili ne daj Bože BETA, stari ROG-ov BMX ili FBP-ac iz Subotice. Da li oni znaju od kud je bio pravi Smoki i zašto ga danas tako zovemo? Kako smo se skupljali kod nekog da igramo igrice na Commodore-u 64 ili wow 128! Pogledam sada parkove, gotovo su prazni iako je djece u izobilju. Svi doma bulje u televizore igrajući PS2 ili Xbox. Ili u monitore.