Volila bi nekad pustit mozak u stanje mirovanja. Ne mislit, ne razmišljat, ne analizirat. Ništa. Vakum. Zvuči primamljivo. Isto tako nemoguće. Uvik se tu nađe neko pitanje, događaj, stvar koja nije do kraja jasna, izanalizirana, u koju nisam sigurna 100%. Uvik se crv sumnje uvuće.
Osoba san kojoj ništa nije crno na bilom. Najmanje od svega sam jednostavna. Čak ni ne volim jednostavne ljude. To mi tako dosadno zvuči. Ti jednostavni su mi tako neinteresantni. Bezveze. Onda se opet sitin koliko bi mi život bija lakši da san jedna od njih. A tek da su ovi oko mene jednostavni!
Ne, ja moran bit komplicirana. Komplicirana do boli. Sebi najviše. Ma ni drugima nije lako. Prije mi je godilo kad bi mi neko reka kako sam zajebana. Bija je to kompliment. Zajebana igračica.
Još kad se tu uplete tvrdoglavost... Uf, takvi vidin ja najviše najebu u životu. I ja još biran istu sortu ljudi i s njima se okružin. Ne mogu falit. Jer jednostavni mi ionako dosade u trenu.
A dosadu opet mrzin više od svega...
Post je objavljen 03.06.2005. u 15:05 sati.