Takav mi je posao da dosta ljudi prolazi kroz kuću. Često vidim kod nekih koji prvi put dolaze na neki način nelagodu. Na to se ne obazirem i kratko vrijeme treba da im Filip sjedne u krilo ili ih uzme za ruku i nešto pokazuje i ta nelagoda nestaje. Od prvih dana nakon rođenja susjedi su promatrali dujete kao nekakvo čudo. Ma koliko nam je bilo teško šetali smo sa s njim kao sa svakim drugim djetetom. Dok su svi u okolini shvatili da moje djete nema ni rogove ni rep a ni treće oko ta je pažnja prestala. Istina trebalo nam je dugo da počnemo pričati o tome ali svojeg se djeteta nismo nikada sramili ni skrivali.
Post je objavljen 02.06.2005. u 20:26 sati.