Marketing
This used to be my playground
This used to be my playground (used to be)
This used to be my childhood dream
This used to be the place I ran to
Whenever I was in need
Of a friend
Why did it have to end
And why do they always say
Don't look back
Keep your head held high
Don't ask them why
Because life is short
And before you know
You're feeling old
And your heart is breaking
Don't hold on to the past
Well that's too much to ask
This used to be my playground (used to be)
This used to be my childhood dream
This used to be the place I ran to
Whenever I was in need
Of a friend
Why did it have to end
And why do they always say
No regrets
But I wish that you
Were here with me
Well then there's hope yet
I can see your face
In our secret place
You're not just a memory
Say goodbye to yesterday (the dream)
Those are words I'll never say (I'll never say)
This used to be my playground (used to be)
This used to be our pride and joy
This used to be the place we ran to
That no one in the world could dare destroy
This used to be our playground (used to be)
This used to be our childhood dream
This used to be the place we ran to
I wish you were standing here with me
(Madonna & Shep Pettibone)
Stalno prigovaram na radove od mosta prema Sitaru, na to kako su se otegli i kako su stanovnici te ulice i svi koji koriste Novu cestu bili u problemima zbog toga. Upozorio me prijatelj na ulicu Augusta Šenoe, na kojoj su radovi započeli u kasno ljeto i potrajali do pred neki dan, dakle trajali su preko 9 mjeseci.
To je ulica koja ide paralelno s prugom od željezničke stanice prema "Plitvicama".
Riječ je o stotinjak metara ulice, ali u njoj su radovi konačno završeni, što se za Novu Cestu ne može reći, pa još uvijek postoji vrlo realna mogućnost da trajanje tih radova bude i znatno dulje. Osim toga, u Šenoinoj stanuje manje ljudi i postoji jednostavnija alternativa zatvorenoj ulici.
Nakon što je povučen prvi sloj asfalta na Novoj cesti od mosta do Sitara, par dana nakon toga započeti su radovi na nastavku te ceste, prema DIP-ovom stovarištu.
U okviru novopokrenutih radova je ponovno prekopano nekoliko metara već asfaltirane ceste na križanju kod Sitara. Nisam građevinar i ne razumijem se baš puno u zemljane radove, niskogradnju, izgradnju kanalizacije i odvoda, ali mi nije jasno da onaj koji je asfaltirao tu cestu nije znao da će se ona i dalje kopati, te je bespotrebno uništio dio ceste (nisu je ni trebali asfaltirati do kraja). Nije to neka jako velika šteta, par metara asfalta, ali nije bilo potrebno.
I zaista je nedopustivo da svi ti radovi traju preko pola godine, da započinju u kasnu jesen,da se tjednima ništa na gradilištu ne radi, i da nitko za to ne odgovara, ali i o tome sam u više navrata pisao, i bilo je jako dobrih komentara na tu temu. Ništa se nije dogodilo, nitko nije pozvan na odgovornost, ali nisam ni očekivao.
Što se same Nove ceste tiče, ona je napravljena tako da jako visi na desnu stranu, gledano od mosta, jer je lijeva strana puno, puno viša od desne. Valjda ima neki valjan razlog za to, do sada je nakon svake veće kiše ta ulica bila neprohodna zbog ogromnijh lokvi koje su se stvarale, nadam se da će sada biti bolje.
Promet preko mosta je i dalje zabranjen, tj. postoji znak zabrane prometa u oba smjera, koji se naravno ne poštuje. Nema ni smisla da se poštuje, jer ljudi moraju koristiti tu cestu. Drugo je pitanje treba li dozvoliti parkiranje u toj ulici i na mostu, jer ono zaista ometa promet.
Međutim, nadležni se očito ne žele zamjeriti vlasnicima kafića i njihovim posjetiocima, pa to toleriraju. Ako pak parkirate negdje drugdje gdje je to zabranjeno, i pri tome niste s nekim od moćnika kojima konstatno gledaju kroz prste, promptno će vas kazniti.
Sve te promjene u gradu, od fasada to rušenja i građenja neki pozdravljaju a neki ne.
One su u svakom slučaju danak napretku i neke su zaista potrebne, dok se o nekima može diskutirati, a neke su besmislene. Stojim pri tvrdnji da se taj novac mogao i korisnije utrošiti u otvaranje novih radnih mjesta. Ne bavim se politikom, ne zastupam niti podržavam bilo koju opciju, i ne kritiziram nikoga, ovo je samo moje mišljenje.
Pomalo zaboravljamo kako je grad nekada izgledao. Podsjetila me na to fasada zgrade u kojoj se nalazi gradska apoteka.
Datira iz doba kada su brojevi telefona u gradu imali 4 znamenke, što i nije bilo tako jako davno.
Isto tako, prijatelj me podsjetio na činjenicu koju sam zaboravio (doduše nije ni bitna, ali pokazuje kako zaboravljamo prošlost), da je tu nekada bila Riječka banka. Prisjetili smo se kasica prasica, ovalnih metalnih s prorezom na vrhu i ključićem kojim su se otvarale, i onih u obliku globusa u koje smo ubacivali sve što bismo dobili, i onda nosili u banku gdje smo imali štedne knjižice, maštajući o kupovini prvog bicikla ili električne željeznice ili nogometne lopte...
Nevezano za sve, čini mi se da je opet počela poplava nagradnih igara u svim novinama. Sociolozi kažu da je to znak krize i nesigurnosti. Kada su počeli prodavati knjige i DVD-e po prihvatljivim cijenama to mi se dopalo, ovo s listićima lota i silnim novcem koji poklanjaju mi stvara nelagodu.
I dalje se priča da se bolnica zatvara, vidjet ćemo što će nova stara vlast po tom pitanju napraviti.
Na današnji dan 1704. rođen Marquiz de Sade, 1857. patentiran šivaći stroj, 1882. umro talijanski revolucionar Guiseppe Garibaldi, 1904. rođen olimpijski plivački pobjednik (5 zlatnih medalja na olimpijadama 1924 i 1928) i najpoznatiji filmski Tarzan Johnny Weissmuller, 1924. u SAD-u Indijancima priznato praov na državljanstvo (došli su, oteli su im zemlju, gotovo ih potpuno istrijebili, zatvorili ih u rezervate, potpuno ih obespravili, i na kraju im udijelili državljanstvo), 1946. Italija postala republika, ukinuta monarhija, 1953. okrunjena britanska kraljica Elizabeta II, 1969. poginuo košarkaš Radivoje Korać, 1979. Ivan Pavao II posjetio Poljsku i postao prvi papa koji je posjetio jednu komunističku zemlju.
Na news grupi hr.rec.humor bio je ovih dana jedan zanimljiv post koji prenosim:
Cestitamo Generaciji...
Ne mogu vjerovati da smo uspjeli!
Prema onome sto kazu danasnji pravnici i birokrati svi mi koji smo bili djeca u 50-ima, 60-ima, 70-ima i ranim 80-ima, vjerojatno ne bismo trebali biti zivi.
Nasi djecji kreveti bili su obojeni kricavim bojama na bazi olova.
Nismo imali zastitne poklopce ili brave na bocicama lijekova, vratima i ormaricima, a kada smo se vozili na biciklu, nismo imali kacige.
Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojaseva i zracnih jastuka. Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, a ne iz boce.
Jeli smo kolace, kruh i margarin i pili gazirana slatka pica, ali nikada nismo bili debeli, jer smo
se stalno igrali vani.
Dijelili smo jedno gazirano pice sa cetiri prijatelja, iz jedne boce, i nitko od toga nije umro.
Provodili smo sate gradeci male automobile iz raznoraznih otpadaka i onda se spustali niz brdo,
da bismo onda otkrili da smo zaboravili na kocnice. Nakon sto smo se nekoliko puta zabili u grmlje,
naucili smo rijesiti problem.
Otisli smo od kuce ujutro i igrali se cijeli dan,vracali smo se kuci kada bi se upalila ulicna svjetla. Nitko nije mogao s nama razgovarati cijeli dan. Nismo imali mobitel.
Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Boxes, video igrice, 99 satelitskih programa na televiziji, filmove na videu, surround sustav, mobilne telefone, kompjutere ili Internet chatove.
Imali smo prijatelje! Izasli smo van iz kuce i nasli ih.
Igrali smo granicara i ponekad bi nas lopta zbilja zaboljela.
Padali smo s drveca, znali smo se porezati, slomiti kost ili zub, i zbog tih nesretnih slucajeva nije bilo nikakvih sudskih tuzbi. To su bili nesretni slucajevi. Nitko nije bio kriv osim nas.
Tukli smo se i udarali jedni druge, dobivali masnice i naucili kako da ih prebolimo.
Izmisljali smo igre sa stapovima i teniskim lopticama, i iako nam je bilo receno da ce se to dogoditi, nikome nismo iskopali oko.
Vozili smo se na biciklu ili prosetali do prijateljeve kuce, pokucali ili pozvonili na vrata, ili samo usli i popricali s njim.
Igrale su se razne igre i nisu svi usli u ekipu. Oni koji nisu, morali su nauciti nositi se s
razocaranjem.
Neki ucenici nisu bili pametni kao ostali i nekada su pali razred i morali ga ponavljati.
Testovi se nisu prilagodjavali iz bilo kojeg razloga.
Nasi postupci su bili samo nasi. Posljedice su bile ocekivane.
Sama zamisao da nas roditelji vade iz nevolje ako smo imali problema u skoli ili sa zakonom bila je
nezamisliva. Oni su zapravo podrzavali skolu i zakon. Zamislite to!
Ova generacija je proizvela neke od najboljih preuzimatelja rizika, rjesavatelja problema i izumitelja, IKADA. !
Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost i naucili smo se s time nositi.
Post je objavljen 02.06.2005. u 06:00 sati.