Izišao sam iz Bazove kuće, a mirisi bazge, toplog asfalta i svježega kruha iz obližnje pekare sjurili su mi se u nosnice. Od posvemašnje tame štitili su me mjesec i nekoliko osvijetljenih prozora na zgradama u blizini (vlasnici vjerojatno ne mogaše zaspati od vrućine koja se cijedila niz tijelo).
Kroz gust zrak i cvrčanje cvrčaka do mene se jedva probiše zvukovi automobila negdje iz daljine. Odjednom postanem svjestan da i ja proizvodim zvukove: neujednačeno disanje, šum hlača, udaranje japanki o tabane (…) narušavali su gotovo idiličnu zvučnu kulisu. Počeo sam kontrolirati disanje, izmjenjivati brz i spor hod, dodatno udarati rukom u lijevo bedro i uskoro postadoh dio ritma ljetne večeri.
Stopivši se s okolnim zvukovima, postao sam dio i masne vrućine oko sebe. Tijelo se podiglo kroz težak zrak, a cesta se svojom voljom micala ispod mene. Japanke su ostale zaboravljeno visjeti s nogu i samo su čekale najpovoljniji trenutak da se odvoje od njih i zažive vlastitim životom. Topli miris kruha se pojačavao, a vonj asfalta se sakrio; cvjetovi bazge ostali su daleko iza mene.
Teške kapi polako su mi klizile niz tijelo i ostavljale mastan trag na putu. To me vratilo u stvarnost. I kod kuće je vruće; morat ću sa sebe temeljito isprati vrućinu, asfalt, kruh, cvrčke, bazgu,… Pomislio sam kako zapravo mrzim ljeto zbog svih ružnih stvari koje donosi.
Odjednom, na pamet mi pade nekoliko prošloljetnih osmijeha i početno se nezadovoljstvo rastopi pred nadolazećim smiješkom. Da, ljeto je ujedno odbojno i privlačno, vrijedno prezira i divljenja.
Početni se smiješak širio i pretvorio u gromoglasan smijeh. Nekoliko se prozora otvorilo i propustilo nerazumljive prijetnje. Nisam mario: bila je to pr(a)va ljetna šetnja i obožavao sam svaki njezin omraženi trenutak!
Post je objavljen 01.06.2005. u 16:24 sati.