Mogu slobodno reći da se kod nas u kući uvijek dobro jelo. Jelo se sve, ili gotove sve, ali riba baš i ne. Vjerojatno je zemljopisna širina u tome imala znatan utjecaj, a i ribu ne moš kod kuće uzgojit, a i dok očistiš one sitne kosti najedeš se krumpir ili grah salate i kruha, pa ti riba dođe više ko desert. Riba se jela na veliki petak i badnjak, i sam miris pečene ribe i dan danas mene asocira na ta dva dana u crkvenom kalendaru.
Najčešće su mama ili baka obavile prljavi dio posla – čišćenje ribe. Ja sam u tome sudjelovala samo u toliko što sam dobila onaj zračni mjehur da na njega skočim. Pa on glasno pukne! I to mi je možda najbolji dio vezan uz ribu.
Sva sreća (po mene) je da i Zakoniti dijeli moju ljubav prema degustiranju morskih i riječnih ribica, pa nemam traume iz kuhinje. Znam samo da nikad u životu nisam živu ribu primila u ruke, a i mrtve bi se mogle lako izbrojati. Ni sa ostalim plodovima mora ne stojim baš najbolje. Još su mi lignje najfinije, a i one odnedavno ne zauzimaju visoko mjesto, “zaslužan” je jedan post od inače vrlo simpatičnog blogera Mafijaša kojeg redovito čitam. Sad ak se Zakoniti javi komentirat, zagnjavit će me da nisam spomenila fiš paprikaš. Tu smo mi, slavonci, kakti majstori, pa svi nešto nakuhavaju, prave se fišijade i slične obžderačke zgode i navade. Ma nemam ja ništa protiv, ko voli, nek izvoli, ali meni je fiš (da prostite) juha koja smrdi na ribu!
Zato nije ni čudo što me veliko dijete ispituje hoće li na moru biti išta za papati osim ribe, jer,pogađate, ni on je ne voli. Zadnji put sam je pripremala za badnjak, a to je bilo za skrivenu kameru – vjerujte.
Zakoniti je donio pet pastrva, sindikat ih častio. I što ću, morala sam ih pripremiti. Najprije sam donijela tjednu zalihu starih novina i strateški ih rasporedila po radnom stolu. Uz pomoć jedne vrećice (da je ne diram golom rukom) izvadila sam jedan primjerak pjegavice na stol...I tako: gledam ja nju, gleda ona mene. Okrenem glavu (svoju), al onda više stružem po prstima nego po pastrvi. Zaključim: ne valja. Želudac mi se grčio u grlu, vrijeme ručka približavalo. Odgodim mučnu radnju i krenem zapalit cigaretu (da se smirim). Naravno da su mi prsti smrdili, uopće mi nije pasala. Za svaki slučaj stavim pun lonac krumpira kuhati. Za salatu. A mogla sam lijepo i knedle sa šljivama skuhati. Nije meso, a svi volimo. Mogla sam, ali nisam. Vratim se ribi. Mudro zaključim da treba i drob izvaditi. Nisam nikad u životu. Do tad. Sa kuhinjskim škarama. Najrađe bi joj i oči izvadila da me ne gleda, ali mi je to još više bljak. Ništa, operem ruke i nazovem Zakonitog da ga pitam jel baš jako gladan. Srednje kiseli odgovor me natjerao da se natjeram opet bliže lešu na stolu. Tješila sam se slično kao kad idem kod ginekologa. Ma nije to ništa, pa ti si odrasla žena, to je posao ko i svaki drugi, stisni zube i pretrpi nelagodu, bolje i to nego biti gladan (bolestan)...
Uglavnom, dvije od pet je neprolazna ocjena i ja to znam, ali si ne mogu pomoći. Ostale tri sam velikodušno poklonila mojoj mami – nek si čisti i pripremi, zet časti ;) I opet je ipao super zet mojom zaslugom!
I apdejtam, ovako gladna, pred kraj radnog vremena, nije sve riblje meni baš totalno bljak, osobito ak sve netko drugi obavi ( a jesam gotovanka). Kad vidim kod skoro generacije slikicu morskih, na gradele, možda mi se i ukus promijeni.