Ponekad ne ide to samo od sebe, ni samo po sebi, znao je Franjo dok je sjedao za okrugli volan svog Opela. Drugi je mjesec što zna da će banka ukinuti minus na računu, a nadobudni političari su upravo najavili smanjenje taksi-naknada, pa ne poveća li se promet.. opet će biti posuđivanja na sve strane. Srećom, zadnjeg je istovario prije nekih dva sata. Bogati strendžer koji se, valjda, nakon bog-te-pita koliko godina vratio doma. Franjo nije baš znao engleski, ali čuo je da je stranac promrljao nešto kao "Bog nas sačuvao hrvatske kulture i srpskog nacionalizma". Ma, Bog nas ne čuva već odavno, a ni mi ovo gdje jesmo, pomislio je crkavajući od sunca koje je deralo po njegovoj oznojenoj koži.
Njegovi su ga zvali Tahi. Nije imalo veze ni s prezimenom ni s imenom, nego valjda s time što je Franjo u danima sušnim po džepove taksista uvijek imao nešto prometa. Uvezli su i jače mrcine od ove njegove, ali te su mahom završavale po dvorištima, a gradom su se kotrljale stare kante. Mrzio je papire i držao se stare Vectre iz '95, godine kada je sve još mirisalo europski napredno. Deset godina kasnije, razbistrile su se iluzije i narasli računi. Taksisti su češće vrebali krivi potez u šahu ili na kartama nego napojnicu, no u maloj metropoli zagrebačkoj, Franjo je imao miran feud oko Gruške. Njegova je vizitka bila u dosta džepova i novčanika, ljudi su ga nazvali iznova jer su znali da zna prečace i da ne davi previše. Usto, auto je djelovao prilično neugledno, što je nekima od njegovih redovnih mnogo značilo. Tamnoplava se makina neprimjetno stapala s tamom, a recimo Tomo B., kravatlija koji se doma vraćao oko dva sata prije ponoći, želio je da susjedi ne opaze vrijeme i ne dave pitanjima umornu mu ženu. Ponekad bi iza nekog ostajale svakojake sitnice u autu: to bi Franjo neko vrijeme čuvao, a kroz par tjedana dao kome je već bilo zgodno, pogotovo kišobrane i rukavice. Ljeti je s tim bilo manje posla, bilo je i manje posla općenito, ali sada klima nije radila, pa je u znoju tjelesa svog čekao da se netko novi javi i omogući mu malo ugodnog propuha.
Čitajući današnje novine vidio je da su ljudi malo-malo, pa prolupali. Tu je neki kreten silovao retardiranu djevojku, na drugom kraju svijeta naša je brineta smiješkom osvajala neki bod za državu a realno novi poslovni prostor za sebe ili sponzora joj, od Gotovine ni traga ni glasa, iako se čini da talijanska mafija ima neke veze s državnim problemom broj jedan. "Jebeš talijansku, naša, ovdje, grozno.." rekao si je u bradu sjećajući se kako je nažicao Rokija da izvidi stanje s nekim zemljištem u Rudešu, a ovaj je, nakon jada s kompjutorom koji nije htio otvoriti malu bijelu stranicu, rekao da su za sada tamo zaveli samo 1 unos - i da jebeš im sve, nek ide do Gruntovnice, broj zemljišnoknjižne čestice nije od pomoći. Zbog takvih slučajeva Franjo nije ni razmišljao o nekom novom kreditu. Mafija je sve to skup.
Njegovom je autu prišla djevojčica od svojih dvadesetak godina. Pitala ga je ima li nešto dogovoreno kroz par sati, jer da treba prijevoz i da će gotovinski platiti i vožnju i čekanje. Slobodan od dogovorenog do devet, Franjo je rekao da je sve u redu i da slobodno uđe. Zasjela je, a šljokičave sandalice na tren su zasjale dok je križala noge. Krenuli su za Samobor, što je bilo jeftinije busom, pogotovo u ovo popodnevno nedoba kad je cijeli grad paraliziran. No, to su dobre pare, ma koliko da se načekao. Primijetio je da ona sanjivo gleda u izložene Jaguare, dok je Franjo vidio Bauhaus i sjetio se da mora nabaviti neku plafonijeru za hodnik. Tandrčući prema cilju, klima ih je držala na životu; ona je šutjela, pa tako i on.
Nakon dobrih četrdesetak minuta uzela je torbicu i izvadila neki papir te se začitala a onda se opet zagledala u skuhani i preprženi okoliš. Franjo nikad nije pitao, zato su ga zvali češće no druge. Svatko ima svoj mali zeznuti svemir i neko svoje nijekanje koje nije potrebno otvarati samo tako, uostalom, on je radio - kao vozač, ne kao baba-vračara, psiholog ili svećenik. No sjenka na djevojčinom licu zabrinula ga je.
"Oprostite, budete stali kod prve gostione", rekla je, gotovo izazvana njegovim mislima. Kimnuo je glavom. Vozili su polako, a crvasta kolona naših i tuđih poreznih obveznika gmizala je usijanim asfaltom jednako sporo kao i prije.
Stali su, ona se brzo vratila, kroz još petnaestak minuta bili su nadomak Samobora. Uputila ga je do dobro uređene kuće, gdje je stao, a ona izašla. Nije baš bilo sjenke ni hlada, ali Franjo nije izlazio iz auta; to je bilo pomalo neozbiljno, a i klima je još držala. Otpio je gutljaj flaširane mineralne i počeo hibernirati, iznova. Dok ona ne dođe moglo bi dosta proći...
Izašla je užurbano, izgužvane suknje i s kosom nevješto skupljenom u rep. Čekao je da ga uputi prema Zagrebu, no ona mu je rekla da se krene do one iste gostionice gdje je stao usput.
Stigavši, pozvala ga je da joj se pridruži za šankom, što mu je bilo dosta čudno, ali lijepoj se ženi želja ne odbija. Bilo mu je drago što je tako učinio jer je shvatio da su došli u jednu od birtija gdje se za cijenu jedne ljute ne pita, i gdje je nekoliko muškaraca slinilo na - sada je opazio - vitku djevojku pravilnih crta lica i očiju uokvirenih dvama svijetlim pramenovima što su ispali iz zahvaćenog repa. Naručeni dupli pelin ispila je na eks, zatražila još jedan bez leda, te popivši ga, nestala u toalet. Njegova je kratka kava tek bila zgotovljena i mislio ju je ostaviti. Ipak, zadržala se ona, pa ju je ne samo popio, nego i platio te se primaknuo bliže ulazu.
Nedaleko, građevinska je zona imala iznjedriti ekskluzivno naselje, kamenorezaca je bilo više no očekivano, a sunce se lagano spuštalo, odajući da se bliži pola osam. Po komentarima iza sebe shvatio je da je djevojka izašla, te je krenuo k autu. Nije se okretao niti opazio tiho konobarevo lice dok je držao jednog plavog Gundulića. Niti njezino lice, sada mirno, očiju nakrcanih tugom.
Ponovno u pokretnom stakleniku, vozio je tiho i bez riječi. Do grada nema još puno, a ona nije govorila gdje imaju ići. Kao i inače, vozio je putem kojim je i došao, jer samo oni koje je vozio natrag šutjeli su o mjestu povratka i iskrcavanja. Da li opet zbog isplate, a taksimetar je natukao proširenu obitelj Gundulićevih, ma skoro u rodu sa Starčevićem? Imala je ruke u torbi, što je znao po zveckanju metala po plastici - očito, igrala se s ključevima.
Već na Ljubljanskoj, samo je rekla: Savski most. Zveckanje je prestalo. Izvadila je papir, možda i onaj isti otprije, te ga tiho upitala:
- Čujte vi ovo.. za ne povjerovat... "Hoćeš morbidno? Evo dat ću ti morbidno. Gledao sam Poruku u boci i plakao. I moj tata, nije Paul Newman, je grabio maramicu. Onda sam našao pjesmu. Svirala je neka glazba o danima na dnu oceana. Pa sam pomislio da nisam volio do sada, makar sam mislio da jesam. Nitko mene nije ni volio ni prihvaćao. Nisam nikome bio ono što jesam ja, samo nešto u njezinoj glavi. Glava i frizura se mijenja, više njih. Ni tebe nema. Mislio sam da me vidiš. Jebeš filmove, da si rečenica nakon mog životnog upitnika, ostala bi." Bi li? Jebeš točke. Sad će ih opet svi furati na haljinama i to je, kao, riješena stvar. Kurac je riješena, znaš? To im samo daje neku sigurnost, valjda im treba neka točka u životu.
- Možda.
- Kako možda, ej, svima nam treba. Samo neke su crnije od drugih.
Vozilo se mirno, ali i dalje sporo. Ne možeš u Zagrebu a da nisi u drugoj, znao je Franjo, koji je odjednom opazio dva Starčevića nabačena na suvozačko sjedalo.
- Da ne zaboravim.
- Moram Vam vratiti dosta, pričekajte malo.. samo da prođemo most, tu negdje silazite?
- Jebeš povratak. Silazim, da, odma... Nema beda, neka bude viška. Znam da vam ne cvjeta ovih dana, pa uzmite koji cvijet nekome.
- Hvala - odvratio je mirno, svjestan da nema te osobe kojoj bi ga mogao pokloniti, jer mami su u domu sestre krale svaki cvijet. Kao, na hodniku je ispred sobe da ga gospođa vidi kad izađe, to neka joj pomogne da se kreće. A mama je sa svakim trenom bila sve nepokretnija, i sad se već ozbiljno mučila da..
Zvuk zalupljenih vrata prekinuo je misao. Djevojka je izašla, potrčala malo, a onda je odsjaj zaokruženog metala nekakvih lisična, čega li, bjesnuo na suncu. Očito ih je držala pri ruci jer nosila ih je mirno, kao povodac za psa. Franjo je bio u koloni i nije mogao požuriti; vidio je kako se ponovno ustrčava, sve dok ju luk mosta i automobili ispred njega nisu pojeli. Začuđen, s rukama na volanu, zabrinuto je gledao. Kad su vozila krenula, ona je jamačno več sišla s mosta, ili je imala biti nad samom rijekom. Pomaknuvši se naprijed nakon jednog intervala, opazio je lepršavi šos vitke siluete koja se zgrbila kao da pokupava prekoračiti ogradu mosta. Šokiran, opazio je da je gotovo uspjela, jer evo sjedi na njoj, metalne lisičine su joj oko ruku, i gleda ga, torbica joj je na desnom ramenu, gotovo da ima osmijeh, i nestaje je, nadolje...
Ostao je nepomičan nekoliko sekundi, a onda je izjurio iz upaljenog auta, te uz zvuke bijesnih truba onih zaglavljenih iza njega potrčao prema rijeci. Sunca za leđima, nimalo u kondiciji, uspuhano je gledao, no rijeka je tekla nemilosrdno brzo. Ona je mogla biti samo dolje, jer ono je bio svjestan skok, sapetih ruku ako joj proradi nagon za životom - pluća punih vode..
Sutradan na stajalištu, Franje nije bilo. Jedan je kolega cinički komentirao navod iz novina. Policija je zaprimila olfo anonimnu dojavu nekog taksista o djevojci koja je skočila u Savu, a za čijim se tijelom još traga. Posla nije bilo, pa su vozači sjeckali mogući prizor puneći ga maštovitim zamišljajima - vjerojatno ju je malo i on isprovocirao, svakojakih kretena među njima ima.
U mraku svoje sobe Franjo je piljio u zid. Crnije od drugih, tako je rekla. No zašto je ta stara poruka morala nestati u mutnoj vodi u tako lijepoj boci? To nije bilo jasno ni policiji ni njemu. Čak su posumnjali da joj je bio svodnik, jer nikome nije bilo razumljivo zašto bi mu ostavila gotovo dvostruki iznos, a s obzirom na okolnosti - pogotovo lisičine - mogla je biti lakog morala i/ili u krizi identiteta, koja se češće događa za ovakvih prokletih sparina. Nije mu tako djelovala, više kao neka koja bi u rijeku bacila dnevnik.
U onoj usputnoj birtiji konobar je mlitavo rukovao čašama. Možda joj je neoprezno pisao neki dan, ono s rečenicom iza upitnika je bilo nepotrebno. Nije mu se javila sinoć. Novine nije stigao dobiti u ruke.
Bez odgovora, sa svojim upitnicima, Franjo je čvrsto odlučio da će plafonijera u hodniku biti cvjetnog uzorka.
Post je objavljen 01.06.2005. u 01:52 sati.