Odlazak u zatvor je iskustvo koje zahteva posebnu pažnju. Ni ovo neće biti naročito vesela priča, ali sigurno će biti bar informativna. Ni to nije nešto o čemu se običan čovek na bilo koji način može obavestiti. Mediji su živo sranje, književnost je prenašminkana, prave dokumentarnosti nigde nema... Ovo kažem zato što sam i sama bila iznanađena ovim iskustvom i pored višednevnih priprema.
Prvi put sam bila u zatvoru u poseti svom oficijelnom frajeru. On je zaglavio godinu dana zbog neke idiotske, tipično narkomanske krađe. Ne bi dobio toliko da je bar malo sarađivao sa sudom. Za obijanje izloga i krađu par fotoaparata ne dobija se tolika kazna, ali on je tvrdoglav i ništa mu se ne može objasniti. Nema veze, zaslužio je.
Evo kako izgleda ta poseta. Na ulasku u zatvor u Požarevcu, najpre te legitimišu i pitaju kod koga ideš i zašto, bez obzira što je poseta najavljena bar dve nedelje unapred. Zatvorenici imaju pravo na seks u prostoriji predviđenoj za to, u trajanju od tri sata (postoje i posete od sat, ali to se odvija u kantini, samo razgovor uz nadzor, nema seksa). To im valjda sleduje da bi bili mirniji i da ne bi bili mnogo agresivni. Znači, išla sam u zatvor na seks. To je zadatak, misija. Možete misliti kako se jedna žena oseća odlazeći na takav zadatak. Otprilike kao humanitarni radnik. Kao žensko svakako ne.
Stvari postaju još zajebanije kad stignete do pretresa. Murija nema milosti i zna sve fazone. "Izvolite kod koleginice u prostoriju desno", rekli su mi. A koleginica... Nije baš onakva kakvu zamišljamo. Jeste visoka, podebela, krupna, stroga, nenasmejana, ali nije nekomunikativna. Srpkinja... obična žena koja negde tamo uzgaja decu, koliko god se trudila da bude hladna, ipak je otvorena i srdačna.
"Skini se!", rekla mi je. Nisam bila baš sasvim pripremljena na ovu naredbu pa sam je pitala kako to misli, da li skroz. "Skroz!". Pored mene je stajala stolica na koju sam odlagala stvari. Pošto sam ostala potpuno gola pred tim gorostasom od žene, gledala sam u nju u iščekivanju šta dalje sledi. Kroz glavu mi je svašta proletelo. Možete misliti šta sve... ali ona je umesto mene krenula da obrađuje mogu odeću. Temeljno, preterano temeljno.
A onda je odjednom nastupio preokret. Pitala me koliko imam godina, da li sam prvi put u zatvoru, dala mi do znanja da je svesna kako mi je neprijatno, požalila mi se kako ima malu platu (17.000 dinara, što meni kao iskusnoj socijalno ugroženoj ribi nije promaklo kao suvišna informacija - to je značilo da je sklona podmićivanju), i još mi dala nekoliko korisnih saveta po pitanju vladanja u objektu (tako oni zovu tvorza). Krenula sam da ćaskam s njom u stilu: "Čemu sve to? Jeste imali slučajeve da neko unosi oružje, ili šta je u pitanju?". Pošto je sve ispretresala, a tašnicu ispreturala toliko da je u njoj pronašla stvari koje sam mislila da sam odavno izgubila, pa joj se čak i zahvalila na tome, hladno je rekla: "A sad ti!". Sve je skinula s mene i svuda je gledala (uključujući one dve donje rupe). Sve osim ušiju. Znala sam da ću biti pretresana, nisam znala koliko detaljno, ali ništa nisam nosila sa sobom, za svaki slučaj, iako bi mi Lošmi bio zahvalan do groba za mrvicu dopa. Ovo je služilo kao lekcija za sledeći put.
Posle mesec dana došla sam ponovo, sa lutkom dopa u levom uvetu koje sam pokrila kosom. Pretres je bio malo manje rigorozan nego prethodni put. Žena me zna. Popričale smo kao stare prijateljice. Pretres je bio čista formalnost, uši joj nisu bile ni na kraj pameti, ali nije zaboravila da me pita imam li malo dopa. Rekla sam da nemam ali da ću joj doneti sledeći put. Tako je i bilo.
Od tada sam mesecima radila kao drug-dealer u Zabeli. Pola tipu, pola njoj. I vuk sit i ovce na broju. Samo se meni računica nije najbolje poklapala sa ekonomskom logikom. Moja zarada nije mogla da nadoknadi ni troškove puta do Požarevca i nazad. Svejedno, ja sam solidarna i požrtvovana, ne bih batalila tu priču da mi Lošmi nije navukao neke narkose zbog kojih sam i sama zaglavila mardelj.
O tome sledeći put.
Post je objavljen 31.05.2005. u 23:56 sati.