AZIJA je domovina ljudske rase. Na južnom poluotoku ovog kontinenta, rođeni su Andon i Fonta; u gorama oblasti koja danas pripada Afganistanu, njihov potomak Badonan utemeljio je primitivni kulturni centar koji se održao više od pola milijuna godina. U ovom istočnom centru ljudske rase, Sangiški narodi su se odvojili od Andoničke loze i Azija je bila njihov prvi dom, prvo lovište i bojno polje. Na području jugozapadne Azije, jedna za drugom pojavile su se civilizacije Dalamačana, Nodičana, Adamičana i Andičana i iz ovih oblasti, sjeme ljudske rase proširilo se po cijelom svijetu.
1. ANDIČANI IZ TURKESTANA
Kroz više od dvadeset pet tisuća godina, sve do prije gotovo dvije tisuće godina stare ere, u srcu Euroazije živjeli su najvećim dijelom, premda u sve manjem broju, Andičani. Andičani koji su živjeli u nižim oblastima Turkestana, pošli su prema zapadu u Europu i kao skretnica im je služila oblast oko velikih unutarnjih jezera, dok su oni koji su živjeli u visinskim oblastima malo po malo prodirali prema istoku. Istočni Turkestan (Sinkiang) te, u nešto manjoj mjeri Tibet, predstavljaju vrata kroz koja su ovi Mezopotamijski narodi prešli planine i zašli u sjeverne zemlje žute rase. Andičani su postupno prodrli u Indiju idući iz gora Turkestana prema Pendžabu i s Iranskih pašnjaka kroz Balukistan. Ove ranije migracije nisu imale osvajački karakter; one prije predstavljaju neprekinutu seobu Andičanskih plemena u zapadnu Indiju i Kinu.
Gotovo petnaest tisuća godina, u Sinkiangškoj dolini rijeke Tarim kao i nešto južnije, u visinskim oblastima Tibeta gdje su se Andičani i Andoničani dosta izmiješali, kroz gotovo petnaest milijuna godina postojao je centar Andičanske kulture. Dolina rijeke Tarim bila je najudaljenija istočna točka prave Andičanske kulture. Andičani su tu izgradili utvrde i uspostavili trgovinske veze s naprednim Kinezima na istoku i Andoničanima na sjeveru. U ovo doba, dolina Tarima je bila jako plodna; kiše su obilno padale. Prema istoku se pružala otvorena travnata ravnica Gobi, gdje su se stočari postupno okrenuti obradi zemlje. Ova civilizacija je propala kad su vjetrovi koji su nosili kišu skrenuli prema jugoistoku, ali u ovo doba ona je bila ravna čak i samoj Mezopotamiji. Prije 8000 godina stare ere, visinske oblasti centralne Azije postajale su sve suhlje, što je natjeralo Andičane da potraže niže oblasti pored rijeka i mora. Sve veća suša ne samo što je primorala Andičane da migriraju u dolinu Nila, Eufrata, Hindu i Zute rijeke, već je isto tako uzrokovala novi razvoj Andoničke civilizacije. Trgovci, koji su predstavljali novu klasu, počeli su se javljati u velikom broju.
Kad radi vremenskih uvjeta Andičani više nisu bili u stanju baviti se isključivo lovom, oni se nisu poveli za evolucijskim primjerom starijih rasa koje bi se u sličnoj situaciji okrenule pastirstvu. Umjesto toga, javili su se trgovina i urbani život. Od Egipta kroz Mezopotamiju i Turkestan, pa sve do Kineskih i Indijskih rijeka, civiliziranija plemena počela su se okupljati u gradovima u kojima su cvjetale proizvodnja i trgovina. Adonija je postala glavni trgovački centar centralne Azije, a ležala je na mjestu današnjeg Aškbada. Trgovina predmetima od kamena, metala, drveta i gline tekla je vodenim kao i kopnenim putovima.
Ali sve veća suša postupno je natjerala Andičane da napuste zemlje južno i istočno od Kaspijskog Mora. Val migracija počeo se kretati od sjevera prema jugu i Babilonska konjica počela je prodirati u Mezopotamiju.
Pored toga, sve veća suša koja je zahvatila centralnu Aziju prouzrokovala je umanjenje broja ljudi i učinila svijet miroljubivijim; i kako je u sjevernim predjelima padalo sve manje kiše, nomadska plemena Andoničana bila su primorana povući se prema jugu, što je izazvalo seobu Andičana iz Turkestana. Ovo predstavlja posljednji val u seobi takozvanih Arijskih naroda na Levant i u Indiju. Bio je to vrhunac seobe miješanih Adamovih potomaka kojom su ove napredne rase unaprijedile sve Azijske narode kao i većinu otočnih naroda Tihog oceana.
Dok su se na ovaj način Andičani proširili preko istočne polutke, oni su izgubili svoju domovinu u Mezopotamiji i Turkestanu, kako je upravo ova opsežna seoba bila to što je gotovo uništilo centralnoazijske Andičane.
Ali čak i u dvadesetom stoljeću nove ere, tragovi Andičanske krvi mogu se naći među Turkoiranskim i Tibetanskim narodima, na što ukazuje povremena pojava plavokosih ljudi u ovim oblastima. Rani Kineski zapisi pominju pojavu crvenokosih nomada koji su miroljubivo živjeli u sjevernim naseobinama pored Zute rijeke i još uvijek se mogu naći slike koje vjerno svjedoče o tome kako su u dolini rijeke Tarim uporedo živjeli plavokosi Anditi i tamnoputi Mongolski narodi.
Posljednje veliko ispoljenje prikrivene bojne genijalnosti centralnoazijskih Andičana desio se 1200 godine nove ere, kad su Mongoli pod vodstvom Džingisa Kana počeli osvajati najveći dio Azijskoga kontinenta. I kao i stari Andičani, ovi ratnici promicali su ideju o "jednom Bogu na nebu." Rani raspad njihove imperije odgodio je uspostavu kontakta između Zapada i Istoka te je otežao razvoj monoteističke vjere u Aziji.
2. ANDIČANI OSVAJAJU INDIJU
Indija je jedino mjesto na Urantiji gdje su se sve rase Urantije međusobno izmiješale, a Andičanska invazija dala je Indiji posljednju lozu. U visinskim oblastima sjeverozapadne Indije pojavile su se Sangiške rase i bez sumnje, pripadnici svake od njih rano su prodrli na Indijski podkontinent, za sobom ostavivši najraznovrsniju rasnu mješavinu koja je ikad postojala na Urantiji. Prastara Indija djelovala je kao sito koje je u sebi zadržalo brojne pripadnike migrirajućih rasa. Podnožje poluotoka bilo je nešto uže nego danas, kako se najveći broj riječnih delti pojavio kao rezultat djelovanja rijeka Gangesa i Hindu u posljednjih pedeset tisuća godina.
Najranija rasna miješavina koja se pojavila u Indiji nastala je miješanjem crvene i žute rase s prastarim Andoničanima. Ova skupina je kasnije oslabljena time što je primila velik dio kasnije uništene zelene rase te dosta narandžaste; ona je neznantno unaprijeđena ograničenim miješanjem s plavom rasom, ali je dosta izgubila asimiliravši velik broj pripadnika indigo rase. Ali teško se može reći da takozvani starosjedioci Indije predstavljaju vjeran primjer ovih ranih naroda; prije, oni su najnazadnija južna i istočna skupina koju nikad nisu posve apsorbirali bilo rani Andičani ili njihovi kasniji rođaci Arijci.
20,000 godina prije nove ere, žitelji zapadne Indije već su bili primili izvjesnu količinu Adamičke krvi i nikad, u cijeloj povijesti čovječanstva, ni jedan narod u sebi nije pomiješao tako velik broj različitih rasa. Ali žalosno je da su drugorazredni Sangiški elementi prevladali i da ni plavi ni crveni ljudi nisu postali značajan dio ovog prastarog centra rasne asimilacije; veća količina prvorazredne Sangiške krvi mogla je uzdići civilizaciju koja je imala strašan razvojni potencijal. Bilo kako bilo, u ovo doba crvena rasa je sebe uništavala u Sjevernoj i Južnoj Americi, plava rasa se kretala prema Europi, dok su rani potomci Adama (kao i većina njegovih kasnijih potomaka) ispoljili slabu želu da se miješaju s tamnoputijim narodima bilo u Indiji, Africi ili drugdje.
Otprilike 15 000 godina prije nove ere, sve veći pritisak pučanstva kroz Turkestan i Iran prouzrokovao je prvu istinski opsežnu seobu Andičana usmjerenu prema Indiji. U toku više od petnaest stoljeća, ovi napredni narodi prodirali su kroz visinske oblasti Balukistana, šireći se dolinama Hindu rijeke i Gangesa i polagano opsjedajući Dekan na jugu. Ovaj Andičanski pritisak sa sjeverozapada protjerao je mnoga nazadna južna i istočna plemena u Burmu i južnu Kinu, ali ne u mjeri koja bi bila dovoljna da osigura rasni opstanak pridošlica.
To što Indija nije uspjela postići Eurazijsku moć uveliko predstavlja stvar njene topografije; pritisak pučanstva sa sjevera samo je zbio većinu ljudi prema jugu u sve manju Dekansku oblast koju je sa svih strana okruživalo more. Da se u blizini nalazila zemlja pogodna za emigraciju, nazadnija plemena bi bila satjerana u ta područja i više loze bi bile u stanju stvoriti napredniju civilizaciju.
Kako su se stvari odigrale, raniji Andičanski osvajači su očajnički nastojali očuvati svoj identitet i zaustaviti šireći val rasnog miješanja tako što su uveli stroga pravila o međurasnim brakovima. Unatoč tome, otprilike 10 000 godina prije nove ere Andičani su izmiješani s drugim rasama, značajno unaprijedivši velik broj ljudi.
Miješanje rasa je uvijek dobro radi toga što pogoduje stvaranju kulturne raznolikosti i napredne civilizacije, ali ako nazadni elementi rasne loze predvladaju, takva dostignuća neće dugo potrajati. Višejezička kultura može opstati jedino ako naprednija kultura proizvede veći broj potomaka. Nesmetano umnožavanje nazadnijih elemenata uporedo sa sve manjom reprodukcijom nadmoćnijih, neminovno uništava kulturnu civilizaciju. Da su Andičani bili trostruko brojniji nego je to bio slučaj ili da su protjerali ili uništili najnepoželjniju trećinu miješanog indigo-narandžasto-zelenog pučanstva, Indija bi tada postala vodeći svjetski centar kulturne civilizacije te bi nesumnjivo privukla veći broj Mezopotamijskih iseljenika koji su preplavili Turkestan i odatle migrirali prema sjeveru u Europu.
3. DRAVIDSKA INDIJA
Miješanjem Andičanskih osvajača s prastarom Indijskom lozom vremenom je nastalo miješano pučanstvo koje se obično naziva Dravidima. Raniji i čistiji Dravidi posjedovali su veliku sposobnost za kulturna dostignuća i kako je vremenom njihovo Andičansko naslijeđe sve više slabilo, ova sposobnost je sve više opadala. I upravo ovo je prije gotovo dvanaest tisuća godina izazvalo propast sve naprednije Indijske civilizacije. Ali čak i apsorpcija tako malene količine Adamove krvi uveliko je ubrzala društveni razvoj. Ova složena rasa smjesta je proizvela najsvestraniju civilizaciju koja se u to doba mogla naći na licu zemlje.
Nedugo nakon što su osvojili Indiju, Dravidski Andičani su izgubili rasni i kulturni kontakt s Mezopotamijom, ali kad su u kasnijem razdoblju uspostavljene pomorske veze i karavanski putovi, ovaj kontakt je nanovo uspostavljen; i nikad zatim, za posljednjih deset tisuća godina, Indija nije izgubila vezu s Mezopotamijom na zapadu i Kinom na istoku, premda je planinski teren više pogodovao razvoju snažnih veza sa zapadom.
Naprednija kultura i snažnije religiozne tendencije Indijskih naroda datiraju iz ranijeg perioda Dravidske dominacije i dijelom ih treba zahvaliti činjenici da je tako velik broj Setičkih svećenika stigao u Indiju, kako za ranijih Andičanskih migracija tako i u vrijeme kasnije Arijske invazije. Tako se vidi da nit monoteizma koja se provlači kroz religioznu povijest Indije vuče porijeklo od Adamičkih učenja iz drugog vrta.
Čak prije 16 000 godina prije nove ere, grupa koja se sastojala od stotinu Setičkih svećenika stigla je u Indiju te je zamalo u religioznom pogledu osvojila zapadnu polovicu tog mnogojezičkog naroda. Ali njihova religija se nije održala. U toku pet tisuća godina, njihova učenja o Trojstvu sve više su nazadovala, na kraju poprimivši simbolički oblik trojedinog boga vatre. Ali kroz više od sedam tisuća godina, sve do kraja Andičanskih seoba, religiozni status žitelja Indije bio je daleko iznad statusa bilo kojeg drugog dijela svijeta. U toku ovog vremena, činilo se da će Indija proizvesti vodeću svjetsku civilizaciju u kulturnom, religioznom, filozofskom i trgovinsko-poslovnom pogledu. I da se Andičani nisu u cjelosti izmiješali s južnim narodima, ovo bi nedvojbeno bio slučaj.
Dravidski kulturni centri bili su smješteni u dolinama rijeka, osobito Gangesa i Hindu, kao i u Dekanu, duž triju rijeka koje teku kroz Istočni Gat prema moru. To što su se naselja duž obale Zapadnog Gata istakla značajnim razvojem treba zahvaliti pomorskim odnosima između ovih naroda i Sumerana.
Dravidi su bili među prvim narodima koji su izgradili gradove i koji su se opsežnije posvetili izvozu i uvozu, kako pomorskom tako i kopnenom. 7000 godina prije nove ere, devama se redovito putovalo u daleku Mezopotamiju; Dravidski tereti putovali su prema obalama Arabijskog mora do Sumerskih gradova Perzijskog zaliva te Benglaskim vodama sve do Istočnih Indija. Od Sumera, ovi pomorci i trgovci primili su abecedu i umjetnost pisanja.
Ove trgovinske veze uveliko su doprinjele daljoj raznolikosti ove kozmopolitske kulture, što je rezultiralo ranom pojavom mnogih profinjenijih pa čak i luksuznijih elemenata urbanog života. Kad su kasniji Arijci stigli u Indiju, oni nisu razaznali da su Dravidi bili njihovi Andičanski rođaci koji su se izmiješali sa Sangiškim rasama, premda je ono što su zatekli predstavljalo dosta naprednu civilizaciju. Unatoč biološkim ograničenjima, Dravidi su utemeljili naprednu civilizaciju. Ona se proširila cijelom Indijom i održala do današnjeg dana u Dekanskoj oblasti.
4. ARIJCI PRODIRU U INDIJU
Drugi Arijski prodor u Indiju trajao je gotovo pet stotina godina i zbio se u trećem tisućljeću prije nove ere. Ova seoba označava posljednju migraciju Andičana iz njihove Turkestanske domovine.
Rani Arijski centri bili su rasuti preko cijele sjeverne polovice Indije, osobito na sjeverozapadu. Ovi doseljenici zapravo nikad nisu završili započeto osvajanje što ih je kasnije skupo koštalo jer kako su bili malobrojniji, lako su apsorbirani od strane Dravida sa sjevera kad su ovi pregazili cijeli poluotok, s izuzetkom Himalaja.
Arijci nisu ispoljili velik rasni utjecaj na Indiju, izuzev u sjevernim dijelovima. U oblasti Dekana, njihov utjecaj imao je više kulturnu i religioznu nego rasnu narav. To što se na sjeveru Indije održala veća količina takozvane Arijske krvi treba zahvaliti ne samo tome što su u ovim oblastima Arijci bili mnogobrojniji već i tome što su njihove redove kasnije pojačali osvajači, trgovci i misionari. Sve do prvog stoljeća prije nove ere, Arijska krv je neprestano prodirala u Pendžab, i po posljednji put ovo se desilo prilikom osvajačkih pohoda Helenskih naroda.
U dolini Gangesa, Arijci i Dravidi su se konačno izmiješali i time proizveli visoku kulturu i ovaj kulturni centar kasnije je ojačan miješanjem sa sjeveroistočnim narodima koji su stigli iz Kine.
U Indiji, jedan za drugim javljali su se mnogi oblici društvene organizacije, od poludemokratskih arijskih sustava do despotskih i monarhističkih oblika vladavine. Ali najznačajnija crta ovog društva bila je to što su se održale velike društvene kaste koje su zapravo utemeljili Arijci kako bi ovjekovječili svoj rasni identitet. Ovaj složeni sistem očuvao se sve do današnjeg dana.
Od četiri kaste, sve sem prve bile su utemeljene u uzaludnom nastojanju da se spriječi rasno miješanje Arijskih osvajača s njihovim nazadnim slugama. Najvišu kastu, međutim, utemeljili su Setičani; suvremeni brahmani predstavljaju neposredne kulturne potomke svećenika drugog vrta, premda se njihova učenja umnogome razlikuju od učenja njihovih glasovitih prethodnika.
Kad su Arijci stigli u Indiju, sa sobom su ponijeli ideje o Božanstvu koje su se očuvale u tradicijama koje vuku porijeklo od religije drugog vrta. Ali brahmanski svećenici nikad nisu bili u stanju oduprijeti se poganskom naletu koji je rezultirao iz iznenadnog kontakta s nazadnim religijama Dekana nakon rasnog uništenja Arijaca. Na ovaj način, ogromna većina naroda opterećena je teškim okovima sujevjerja nazadnih religija; stoga, unatoč tome što je raniji period navješćivao visoke izglede za takvo postignuće, Indija uspjela proizvesti visoku civilizaciju.
Duhovno buđenje koje se desilo u šestom stoljeću prije nove ere nije se održalo u Indiji, iščeznuvši prije Muhamedovog dolaska. Ali jednog dana, veliki Gutama se može javiti i povesti cijelu Indiju u potragu za živim Bogom, i svijet ć tada ugledati zrele plodove kulturnih potencijala raznolikog naroda koji je dugo bio u komi umrtvljen utjecajem nenapredujuće duhovne vizije.
Kultura zbilja počiva na biološkim temeljima, ali same kaste nisu bile u stanju održati Arijsku kulturu radi toga što religija, istinska religija, predstavlja bitan izvor više energije koja je jedina sila koja čovjeka može nagnati da uspostavi naprednu civilizaciju koja će počivati na bratstvu ljudi.
5. CRVENA I ŽUTA RASA
Dok je Indija osvojena od strane Andičana koji su vremenom postali dio starijih evolucijskih naroda, istočnu Aziju naselile su prvorazredne Sangiške rase, crveni i žuti ljudi. Ove dvije rase su uveliko izbjegle miješanje s niskim Neandertalskim lozama koje su u Europi uveliko retardirale plavu rasu, te su time očuvale nadmoćne potencijale prvorazrednog Sangiškog tipa.
Dok su se Neandertalci proširili cijelom Euroazijom, istočno krilo je u većoj mjeri kontaminirano niskim životinjskim lozama. Peti glečer je primorao ove podljudske oblike prema jugu i bio je to isti onaj ledenjak koji je spriječio Sangišku seobu u istočnu Aziju. I kad je crvena rasa migrirala prema sjeveroistoku zaobišavši visinske oblasti Indije, ona nije susrela ove podljudske oblike. Od svih rasa, crvena je bila prva koja je formirala plemensku organizaciju, i ona je prva napustila centralnoazijski Sangiški centar. Kasnija žuta plemena su pri svojoj seobi bilo uništila nazadne Neandertalske loze ili su ih protjerala s kopna. Međutim, crvena rasa je bila isključivi vladar istočne Azije gotovo stotinu tisuća godina prije dolaska žutih plemena.
Prije više od tri stotine tisuća godina, najveći dio žute rase stigao je u Kinu s juga, slijedeći obalnu liniju. Svakog tisućljeća, oni su prodirali sve dublje i dublje u nutrinu ali sve do nedavno nisu stupili u kontakt sa svojom migrirajućom braćom s Tibeta.
Pritisak sve brojnijeg pučanstva natjerao je žutu rasu prema sjeveru, i ona je počela zadirati u lovišta crvene rase. Ovaj prodor, zajedno s rasnom netrpeljivosti, kulminirao je u sve većem neprijateljstvu i ovim je počela odsudna bitka za plodno tlo udaljenije Azije.
Pripovijed o ovom višestoljećnom ratovanju između žute i crvene rase prava je epska priča Urantije. Za više od dvije stotine tisuća godina, ove dvije napredne rase vodile su gorke i neprestane bitke. U ranijim borbama uglavnom je pobjeđivala crvena rase, koja je pri svojim pljačkaškim pohodima neprestano pustošila postojbe žute rase. Ali i žuti čovjek je savladao ratničku vještinu, dok je isto tako ispoljavao veliku sposobnost da živi u miru sa svojim zemljacima; Kinezi su bili prvi koji su naučili da se snaga nalazi u jedinstvu. Crvena plemena su nastavila s ubojitim sukobima te su vremenom počela trpiti niz poraza od strane agresivnih i nemilosrdnih Kineza koji su neumoljivo napredovali prema sjeveru.
Prije stotinu tisuća godina, decimirana plemena crvene rase ratovala su dok se ledenjak kojem su bili okrenuti leđima sve više povlačio i kad je Berinški kopneni prolaz prema istoku pročisćen, ovim plemenima nije dugo trebalo da se odreknu negostoljubivih obala Azijskog kontinenta. Prošlo je dugih osamdeset pet tisuća godina kako je posljednji čisti pripadnik crvene rase napustio Aziju, a njihov genetski pečat još uvijek se može naći u pobjedničkoj žutoj rasi. Sjeverni Kineski narodi, zajedno s Andoničkim Sibercima, primili su dosta crvene krvi, što se na njih vrlo povoljno odrazilo.
Kako su napustili svoju Azijsku domovinu otprilike pedeset tisuća godina prije Adamovog dolaska, sjevernoamerički Indijanci nikad nisu bili došli u kontakt čak ni s Andičanskim potomcima Adama i Eve. U doba Andičanskih seoba, čistije loze su se širile preko Sjeverne Amerike; oni su bili nomadska plemena koja su se bavila lovom i u manjoj mjeri obradom zemlje. Ove rase i kulturne grupe ostale su gotovo posve izolirane od ostatke svijeta od dana kad su stigle u Ameriku pa sve do prvog tisućljeća nove ere, kad su ih otkrile Europske bijele rase. Do tog doba, od svega što su crveni ljudi ikad imali priliku vidjeli, Eskimi su najviše nalikovali bijeloj rasi.
Crvena i žuta rasa jedine su ljudske loze koje su postigle visok stupanj civilizacije neovisno o Andičanskim utjecajima. Najstarija centar kulture Američkih Indijanaca uspostavio je Onamonalonton u Kaliforniji, ali on je iščezao 35 000 godina prije nove ere. Rasa koja je najvećim dijelom bila crvena ali koja je isto tako posjedovala izvjesnu količinu žute, narandžaste i plave rase utemeljila je kasnije i trajnije civilizacije Meksika, Centralne Amerike i gorskih oblasti Južne Amerike.
Ove civilizacije predstavljaju evolucijske proizvode Sangiške rase, unatoč tome što je manja količina Andičke krvi dosegla Peru. Izuzev Eskima Sjeverne Amerike i malog broja Polinezijskih Andičana Južne Amerike, narodi zapadne polutke nisu došli u kontakt s ostatkom svijeta sve do kraja prvog tisućljeća poslije krista. Prema izvornom Melkizedeškom planu za unaprijeđenje rasa Urantije, planirano je da jedan milijun čistokrvnih Adamovih potomaka uzvisi crvenu rasu Sjeverne i Južne Amerike.
6. SVANUĆE KINESKE CIVILIZACIJE
Nedugo nakon što su protjerali crvenu rasu u Sjevernu Ameriku, Kinezi koji su se sve više širili prognali su Andoničane iz riječnih dolina istočne Azije u Siberiju na sjeveru i Turkestan na zapadu, gdje su uskoro susreli naprednu Andičansku kulturu.
U Burmi i na Indokineskom poluotoku Indijska i Kineska kultura su se izmješale, stvorivši u ovoj oblasti niz civilizacija. Ovdje, nestajuća zelena rase očuvala se u većem broju nego u bilo kojem drugom dijelu svijeta.
Velik broj različitih rasa zauzeo je otoke Tihog oceana. Uopćeno, južni i veći otoci zauzeti su od strane ljudi koji su nosili veći procenat zelene i indigo krvi. Sjeverni otoci bili su u rukama Andičana i kasnije, u rukama rasa koje su povezivale veliku količinu žute i crvene loze. Preci Japanaca nisu bili protjerani s kontinenta sve do prije 12000 godina prije nove ere, kad ih je prognao moćan nalet sjevernih Kineskih plemena. Njihova posljednja seoba nije toliko bila rezultat pritiska izazvanog velikim brojem pučanstva, koliko je bio incijativa izvjesnog poglavara kojeg je narod smatrao božanskom osobom.
Kao što je to bio slučaj s narodima Indije i Levanta, pobjednička plemena žute rase utemeljila su svoje najranije centre na obali i duž rijeka. Obalne utvrde se nisu najbolje održale kako su brojne poplave i skretanja riječnih tokova učinila nizinske gradove neodrživim.
Prije dvadeset tisuća godina, preci Kineza izgradili su desetak snažnih centara primitivne kulture i učenja, osobito duž Zute rijeke Jang-ce. I ovom prilikom, ovi centri su pojačani primitkom neprekinutog toka napredne miješavine naroda iz Sinkianga i Tibeta. Seobe s Tibeta u dolinu rijeke Jang-ce nisu bile toliko opsežne na sjeveru, niti su Tibetanski centri bili tako napredni kao oni u dolini rijeke Tarim. Ali obe seobe ponijele su izvjesnu količinu Andičanske krvi prema istoku, u utvrde smještene u dolinama rijeka.
Nadmoćnost prastare žute rase treba zahvaliti slijedećim značajnim činiteljima:
1. Genetskim. Za razliku od svojih Europskih rođaka, plave rase, crvena i žuta rasa su uveliko izbjegle miješanje s niskim ljudskim vrstama. Sjeverni Kinezi, koji su već bili ojačani manjim količinama napredne crvene i Andoničke loze, uskoro su unaprijeđeni značajnim primitkom Andičanske krvi. Južni Kinezi nisu tako dobro prošli u ovom pogledu, i oni su dosta propatili radi apsorpcije zene rase, dok su kasnije oslabljeni miješanjem s mnoštvom nazadnih naroda koji je Dravidsko-Andičanska invazija prognala iz Indije. I u suvremenoj Kini, postoji velika razlika između sjeverne i južne rase.
2. Društvenim. Zuta rasa je rano naučila vrijednost mirnog suživota. Njihova međusobna miroljubivost uveliko je doprinjela porastu pučanstva, što je osiguralo širenje njihove kulture među mnogim milijunima. Od 25000 godina prije nove ere pa sve do prije 5000 godina prije nove ere, najmnogobrojnija civilizacija na Urantiji nalazila se u centralnoj i sjevernoj Kini. Zuti čovjek je bio prvi koji je dostigao rasnu solidarnost--prvi koji je stvorio značajnu kulturnu, društvenu i politički civilizaciju. 15,000 godina prije nove ere, Kinezi su bili agresivni ratnici; nije ih sputavalo pretjerano poštovanje prošlosti i nešto manje od dvanaest miliona ljudi uspjelo je stvoriti čvrstu masu koja je govorila zajedničkim jezikom. U ovom razdoblju, oni su izgradili istinsku naciju koja je bila daleko ujedinjenija i istovrsnija nego političke unije poke su uspostavljene u povijesnim razdobljima.
3. Duhovnim. U doba Andičanskih seoba, kinezi su se ubrajali među duhovnije narode Urantije. To što su se zadugo držali obožavanja Jedne Istine koju je proglasio Singlangton, dalo im je veliku prednost nad ostalim narodima. Stimulus koji stvara progresivna i napredna religija često predstavlja odlučujući faktor u kulturnoj razvoju; dok je Indija sve više propadala, Kinezi su kročili naprijed vođeni okrepljujućim stimulusom religiju u kojoj je istina postavljena na mjesto vrhovnog Božanstva.
Ovo obožavanje istine poticalo je istrživanje i neustrašivo proučavanje prirodnih zakona i potencijala čovječanstva. Čak i prije šest tisuća godina, potraga za istinom učinila je Kineze pomnim i agresivnim proučavateljima.
4. Geografskim. Kina je zaštićena planinama prema zapadu i Tihim oceanom prema istoku. Napad je mogao doć`i jedino sa sjevera, ali od dana kad je crvena rasa napustila kontinent pa sve do dolaska kasnijih potomaka Andičana, na sjeveru nije živjela ni jedna agresivna rasa.
I da planine nisu predstavljale zapreku i da u kasnijem razdoblju njihova duhovna kultura nije znatno uznazadovala, žuta rasa bi nesumnjivo privukla velik dio Andičanskih seoba iz Turkestana te bi nesumnjivo brzo preuzela dominaciju nad svjetskom civilizacijom.
7. ANDIČANI STIŽU U KINU
Prije nekih petnaest tisuća godina, u velikom broju Andičani su prešli preko Ti-Taa i proširili se višom dolinom Zute rijeke među Kineskim utvrdama u Kansuu. Vremenom, prodrli su prema istoku u Honan, gdje su podignuta najnaprednija utvrđenja. Ovaj prodor sa zapada bio je otprilike pola Andonički a pola Andičanski.
Sjeverni centri kulture koji su se prostirali duž Zute rijeke uvijek su bili napredniji od južnihutvrda oko Jang-ce. U toku nekoliko tisuća godina nakon dolaska čak i malog broja ovih naprednih smrtnika, utvrde duž Žute rijeke premašile su sela smještena u dolini rijeke Jang-ce, dostigavši prednost nad nad svojom južnom braćom koja se zauvijek održala.
Ne da su Andičani bili toliko mnogobrojniji niti da je njihova kultura bila tako nadmoćna, već je prije miješanje s njima proizvelo mnogostraniju lozu. Sjeverna Kina primila je upravo onoliko Andičanske lože koliko je bilo potrebno da blago stimulira prirođenje sposobnosti njihovih umova, premda ne količinu koja bi osigurala neumornu istraživačku radoznalost koja je svojstvena sjevernim bijelim rasama. Ova manja mjera Andičanskog naslijeđa nije remetila prirođenu stabilnost Sangiške vrste.
Kasniji val Andičana je sa sobom donio izvjesne kulturne napretke iz Mezopotamije; ovo je osobito bio slučaj s posljednjim valom seoba sa zapada. One su uveliko unaprijedile ekonomski i obrazovni standard sjevernih Kineza; I premda je njihov utjecaj na religioznu kulturu žute rase bio kratkotrajan, kasniji potomci su uveliko doprinjeli kasnijem duhovnom buđenju. Međutim, Andičanska tradicionalne predanja o ljepoti Edena i Dalamatije ispoljila su utjecaj na Kineske tradicije; prema ranim kineskim legendama, "zemlja bogova" nalazi se na zapadu.
Kineski narod nije počeo graditi gradove i baviti se proizvodnjom sve do prije 10000 godina prije nove ere, nakon klimatskih promjena u Turkestanu i nakon dolaska kasnijih Andičanskih doseljenika. Primitak ove nove krvi nije toliko doprinjeo civilizaciji žute rase koliko je stimulirao dalji i ubrzan razvoj latentih tendencija napredne Kineske loze. Od Honana pa sve do provincije Šensi, sazrijevali su potencijali napredujuće civilizacije. Metaloradnja kao i sve proizvodne umjetnosti datiraju iz tog perioda.
Sličnosti između izvjesnih ranih Kineskih i Mezopotamijskih metoda računanja vremena, astronomije i administrativne uprave uzrokovane su trgovinsko-poslovnim odnosima između ovih dvaju udaljenih centara. Čak i u doba Sumerana, Kineski trgovci putovali su kopnenim putovima kroz Turkestan sve do Mezopotamije. Ali ova razmjena nije bila jednostrana--Eufratova dolina je isto tako od nje izvukla veliku korist, upravo kao što je bio slučaj s narodima Velike ravnice. Ali kako su u trećm tisućljeću prije nove ere nastupile klimateske promjene kao i invazija nomada, sve ovo je uveliko umanjilo opseg trgovine koja je prolazila karavanskim stazama centralne Azije.
8. KASNIJA KINESKA CIVILIZACIJA
Dok je crvena rasa pretrpjela velike gubitke radi prekomjernog ratovanja, sasvim se može reći da je razvoj državnog sustava među Kinezima odgođen radi toga što su oni vladali gotovo cijelom Azijom. Oni su posjedovali snažan potencijal rasne solidarnosti, ali se on nije uspio posve razviti radi toga što im nije prijetila neprestana opasnost od spoljašnjih napada koja bi djelovala kao poticaj njegovom razvoju.
Kako je istočna Azija vremenom posve osovjena, prastara miliratistička država se postupno raspala--prijašnji ratovi su uskoro zaboravljeni. Od junačkih borbi protiv crvene rase ostale su jedino nejasna predanja o prastarim sukobima s narodima koji su se borili lukom i strijelom. Kinezi su se rano okrenuli obradi zemlje, što je dalje doprinjelo njihovom pacifizmu, dok je mali broj pučanstva još više doprinjeo rastućoj miroljubivosti ovog naroda.
Svijest o prošlim dostignućima (koja je nešto manja u suvremeno doba), kozervativnost naroda koji se najvećim dijelom bavio obradom zemlje, i vrlo snažan obiteljski život značili su pojavu poštovanja predaka, koja je dostigla vrhunac u njihovom običaju da iskažu tolike počasti svojim precima koje su donekle graničile na samom obožavanju. Vrlo sličan stav prevladavao je među bijelim rasama Europe u toku pet stotina godina nakon što je raspada Grčko-Rimske civilizacije.
Vjerovanje u "Jednu Istinu" kojem je poučavao Singlangton i obožavanje iste nikad nije posve izumrlo; ali kako je vrijeme prolazilo, nad traganjem za novom i višom istinom prevladala je sve veća sklonost k poštovanju onog što je već prošlo. Polagano, genijalnost Zute rase skrenula je od istraživanja nepoznatog do očuvanja poznatog. I iz ovog razloga, nastupila je stagnacija svjetske kulture koja se obećavala najbrži ravoj.
Između 4000 godina P.N.E i 500 godina P.N.E., ostvareno je političko ujedinjenje žute rase, premda je kulturno jedinstvo između Jang-ce i Žute rijeke odprije postojalo. Ponovno političko ujedinjenje kasnijih plemenskih grupa nije teklo bez sukoba, premda društvo nikad nije visoko vrijednovalo rat; obožavanje predaka, sve veći broj nariječja kao i to da se tisućama godina na ovim predjelima nije čuo poziv na rat, učinilo je ovaj narod nadasve miroljubivim.
Unatoč tome što nije ispunila obećanje da će rano razviti napredan državni sustav, žuta rasa je sve više napredovala u pogledu ostvarenja civilizacijskih umjetnosti, osobito u oblasti zemljoradnje i vrtlarstva. Riješenje hidrauličkih problema koje su ratari iz provincija Šensi i Honana susreli, zahtijevalo je grupnu kooperaciju. Takve irigacijske teškoće kao i problemi pri održanju tla u velikoj mjeri su doprinjeli razvoju međuovisnosti te daljem širenju mira među različitim grupama zemljoradnika.
Nedugo zatim, napredci u pismu praćeni uspostavljanjem škola, doprinjeli su širenju znanja koje je dobilo nove i neviđene proporcije. Međutim, unatoč ranoj pojavi pismenosti, težina pisma koje je prikazivao pojmove grafičkim znakovima ograničilo je broj pripadnika učene klase. I povrh sveg drugog, proces društvene standardizacije i religijsko-filozofske dogmatizacije uveliko je nastavljen. Religijski razvoj poštovanja predaka dalje je zakompliciran masom sujevjerja u vezi obožavanja prirode, premda su se ostaci istinskih ideja o Bogu održali u vidu imperijskog obožavanja Šang-tija.
Velika slabost poštovanja predaka je to što ono pogoduje razvoju filozofije koja se osvrće unazad. Unatoč tome što može biti mudro osvrnuti se u prošlost, ludost je smatrati da je ona isljučivi izvor istine. Istina je relativna i šireća; ona uvijek živi u sadašnjosti, dostižući novi izražaj u svakoj ljudskoj generaciji--čak i usvakom ljudskom životu.
Velika snaga poštovanja predaka leži u tome što takav stav daje veliku vrijednost obitelji. Nevjerojatna stabilnost i ustrajnost Kineske kulture izrasli su iz toga što je najviša vrijednost data obitelji, jer civilizacija neposredno ovisi o djelotvornom funkcioniranju obitelji; u Kini, obitelj je poprimila društvenu važnost, pa čak i religiozni značaj, kojem se približila nekolicina naroda.
Veza između roditelja i djece kao i obiteljska odanost nastala na osnovu rastućeg kulta obožavanja predaka, osigurala je gradnju naprednih obiteljskih odnosa i trajnih obiteljskih grupa, što je sve olaksalo slijedeć činitelje očuvanja civlizacije:
1. Očuvanje imovine i bogatstva.
2. Zajedničko djelovanje višegeneracijskog iskustva.
3. Djelotvorno obrazovanje djece u pogledu prošlih umjetnosti i znanosti.
4. razvoj snažnog osjećaja dužnosti, povišenje moralnosti i uzvišenje etičke sensitivnosti.
Period formiranja Kineske civilizacije koji je započeo s dolaskom Andičana nastavio se do velikog etičkog, moralnog i polureligioznog buđenja koje se desilo u šestom stoljeću prije nove ere. I Kineska tradicija je očuvala nejasne zabilješke evolucijske prošlosti; prijelaz od majčinske obitelji u očinsku obitelj, uspostava zemljoradnje, ravoj arhitekture, početak industrije--sve ovo smo iznijeli. I s većom točnošću nego što se moge naći u bilo kojem drugom zapisu, ova pripovijed zorno prikazuje veličanstveni uspon nadmoćnog naroda od razine barbarizma. U toku ovog perioda, oni su prošli kroz fazu primitivnog zemljoradništva dosegavši više faze društvene organizacije koje su svjedočile razvoj gradova, proizvodnje, metaloradnje, trgovinske razmjene, vlade, pisma, matematike, umjetnosti, znanosti i tiska.
I tako, prastara civilizacija žute rase održala se sve stoljećima. Gotovo četrdeset tisuća godina nakon što je Kineska kultura postigla svoja prva značajnija dostignuća, i premda su s vremena na vrijeme nastupala retrogresivna razdoblja, civilizacija Hanovih sinova najbliže se približila održanju trajnog i neometenog razvoja sve do dvadesetog stoljeća. Premda je bijela rasa postigla značajniji mehanički i religiozni razvoj, ona nikad nije nadmašila Kinesku civilizaciju u pogledu obiteljske odanosti, grupne etike i osobne moralnosti.
Ova prastara kultura je uveliko doprinjela ljudskoj sreći; milijuni ljudskih bića živjeli su i umrli, blagoslovljeni njenim dostignućima. Stoljećima, ova velika civilizacija je počivala na lovorovim vijencima prošlosti, ali ona se sada budi kako bi nanovo postigla transcendentne ciljeve moralne egzistencije, kako bi nanovo učestvovala u neprestanoj borbi na postignuću sve većeg i većeg napretka.
[Predstavio Nebadonski Arhanđel.]
Post je objavljen 31.05.2005. u 21:22 sati.