DRUGI Vrt je bio kolijevka civilizacije gotovo trideset tisuća godina. Ovdje u Mezopotamiji, održali su se Adamički narodi koji su poslali svoje potomke u sve krajeve svijeta i koji su nakon skorijeg miješanja s Nodičanskim i Sangiškim plemenima postali poznati kao Andičani. Iz ove oblasti potekli su muškarci i žene koji su potaknuli zbivanja povijesnih vremena i koji su tako veličanstveno ubrzali kulturni napredak Urantije.
Ovo poglavlje prikazuje planetarnu povijest ljubičaste rase koja je započela nedugo nakon Adamovog neuspjeha, otprilike 35000 godina P.N.E., i koja se nastavila kroz razdoblje obilježeno miješanjem s Nodičkim i Sangiškim rasama otprilike15000 godina P.N.E. kojim su nastali Andičanski narodi, sve do otprilike 2000 godina P.N.E. kad je ljubičasta rasa napustila svoj rodni dom u Mezopotamiji.
1. RASNO I KULTURNO ŠIRENJE
Premda su u doba Adamovog dolaska moralnost i umovi svjetskih rasa bili na vrlo niskoj razini, fizička evolucija nije poremećna kritičnim stanjem koje je izazvano Kaligastijinom pobunom. Unatoč djelomičnom neuspjehu njegovog poduzeća, Adamov doprinos biološkom rasnom statusu strašno je unaprijedio ljude Urantije.
Doprinos Adama i Eve bio je značajan u pogledu društevnog, moralnog i intelektualnog napretka čovječanstva; prisustvo njihovog potomstva uveliko je podstaklo ravoj civilizacije. Međutim, prije trideset pet tisuća godina, svijet je imao vrlo nerazvijenu kulturu. Ovdje i ondje postojali su izvjesni civilizacijski centri, ali najvećim dijelom Urantija je propadala u vlastitom divljaštvu. Rasna i kulturna rasprostranjenost imala je slijedeće crte:
1. Ljubičastva rasa--Adamičani i Adamsoničani. Glavni centar Adamičke kulture bio je smješten u drugom vrtu, u trokutu između rijeka Eufrat i Tigris; ova oblast uistinu je predstavljala kolijevku Zapadne i Indijske civilizacije. Drugorazredni centar ljubičaste rase nalazio se na sjeveru, u Adamsoničkom centru, smještenom istočno od južne obale Kaspijskog mora u blizini Kopetskih planina. Iz ova dva centra, plemena iz obližnjih područja primila su kulturu i životnu plazmu koje su smjesta potakle razvoj svih rasa.
2. Predsumerski i drugi Nodičani. U Mezopotamiji, u blizini izvorišta rijeka, nalazili su se ostaci prastare civilizacije koja je poticala iz Dalamačanskog razdoblja. Kako su tisućljeća prolazila, ova grupa je podrobno izmiješana s Adamičanima na sjeveru, premda nikad nije izgubila svoje Nodičke tradicije. Različite druge Nodičke grupe koje su živjele u Levantu uglavnom su absorbirane od strane kasnijih pripadnika šireće ljubičaste rase.
3. Andičani su imali pet-šest prilično uzornih utvrda sjeverno i istočno od Adamsonovog centra. Ove utvrde bile su raštrkane širom Turkestana, dok su se manji izolirani centri održali širom Eurazije, osobito u planinskim oblastima. Ovi starosjedioci su još uvijek držali sjeverne oblasti Eurazijskog kontinenta zajedno s Islandom i Grenlandom, ali ih je plava rasa prije dugo vremena prognala s Europskih ravnica, dok ih je šireća žuta rasa protjerala iz riječnih dolina udaljenije oblasti Azijskog kontinenta.
4. Crvena rasa zauzela je Sjevernu i Južnu Ameriku, kako je bila prognana iz Azije gotovo pedeset tisuća godina prije Adamovog dolaska.
5. Zuta rasa. Kineski narodi učvrstili su svoju kontrolu nad istočnom Azijom. Njihova najnaprednija utvrđenja bila su smještena u sjeverozapadnom dijelu oblasti koja pripada suvremenoj Kini, na granici s Tibetom.
6. Plava rasa. Plavi ljudi su se raštrkali preko cijele Europe, premda su njihovi bolji kulturni centri bili smješteni u tada vrlo plodnim dolinama Mediteranske udoline kao i u sjevernozapadnoj Europi. Plava rasa je dosta unazađenja miješanjem s Neandertalcima, ali je inače bila najagresivnija i najpustolovnija od svih evolucijskih rasa Euorazije i k tome je imala snažan istraživački poriv.
7. Preddravidska Indija. Složena rasna mješavina Indije--koja uključuje sve rase Urantije premda u većoj mjeri zelenu, narandžastu i crnu--održala je kulturu koja je neznatno prednjačila nad kulturom obližnjih oblasti.
8. Saharanska civilizacija. Nadmoćni elementi indigo rase izgradili su najnaprednije utvrde u oblasti koja danas pokriva veliku Saharsku pustinju. Ova indigo-crna grupa nosila je brojne loze dijelom apsorbirane a dijelom uništene narandžaste i zelene rase.
9. Mediteranska udolina. Rasa koja je naselila Mediteransku udolinu predstavlja najpodrobniju rasnu mješavinu koja postoji izvan Indije. Ovdje, plavi ljudi sa sjevera i Saharani s juga izmiješali su se s Nodičanima i Adamičanima s istoka.
Ovako je svijet izgledao prije dvadeset pet tisuća godina, kad se ljubičasta rasa počela značajno širiti. Nada za uspostavu buduće civilizacije počivala je u drugom vrtu smještenom između Mezopotamijskih rijeka. Ovdje, u jugozapadnoj Aziji, postojao je potencijal za ravoj velike civilizacije, mogućost da se po cijelom svijetu prošire ideje i ideali koji su spašeni iz Dalamačanskog i Edenskog razdoblja.
Adam i Eva su zasobom ostavili ograničeno ali mocn`o potomstvo i nebeska bića koja su posmatrala razvoj stvari na Urantiji su s velikom tjeskobom iščekivala da vide držanje ovih potomaka zavedenog Materijalnog Sina i Kćerke.
2. ADAMOVI POTOMCI U DRUGOM VRTU
Tisućama godina, Adamovi sinovi radili su duž Mezopotamijskih rijeka, na jugu gradeći irigacijaske kanale i sistem za kontrolu poplava, unaprijeđujući odbrambeni sistem na sjeveru i nastojeći očuvati slavne tradicije veličanstva prvog Edena.
Heroizam ispoljen pri upravljanju drugim vrtom predstavlja jednu od najveličanstvenijh i najinspirativnijih epičkih povijesti Urantije. Ove izvanredne duše nikad nisu izgubile iz vida namjeru koja je trebala biti sprovedena Adamičkom misijom i stoga su se junački suprotstavljale utjecajima obližnjih nazadnih plemena dok su neprestano slale svoje najizabranije sinove i kćeri kao poslanike zemaljskim rasama. Nekom prilikom, ovakvo širenje bi prekomjerno umanjilo njihov broj u Mezopotamiji, ali ovi napredni narodi bi uvijek uspjeli povratiti svoje redove.
Civilizacija, društvo i kulturni status Adamičana bili su daleko iznad opće razine evolucijskih rasa Urantije. Jedina uporediva civilizacija postojala je među starim utvrdama Vana i Amadona i među Adamsoničanima. Ali civilizacija drugog Edena predstavljala je vještačku tvorevinu--ona nije bila rezultat evolucije--i stoga je bila osuđena da deteriora sve dok ne dosegne prirodnu evolucijsku razinu.
Adam je za sobom ostavio snažnu intelektualnu i duhovnu kulturu ali ne i kulturu s naprednim mehaničkim spravama, kako je svaka civilizacija ograničena prirodnim bogatstvima, prirođenim obdarenjima i slobodnim vremenom koje može biti iskorišteno kreativno i pronalazački. Civilizacija ljubičaste rase bila je utemeljena na prisustvu Adama i na tradicijama prvog Vrta. Nakon Adamove smrti, te kako su ove tradicije svakim tisućljećem postajale sve mutnije, kulturna razina Adamičana je nazadovala sve dok nije postigla status koji je osigurao ravnotežu sa statusom obližnjih naroda kao i prirodnu evoluciju kulturnih sposobnosti ljubičaste rase.
Adamičani su međutim predstavljali pravu naciju otprilike 19000 godina P.N.E., kad su brojali četiri i pol milijuna; do tada, oni su dali milijune svojih potomaka obližnjim narodima.
3. RANO ŠIRENJE ADAMIČANA
Kroz više tisućljeća, ljubičasta rasa je održala Edeničke tradicije miroljubivosti što objašnjava zašto tako dugo vremena nisu poduzimali terirorijalna osvanja. Kad bi prekobrojnost pučanstva stvorila pritisak, umjesto da ratom otmu obližnje teritorije oni bi poslali višak žitelja kao učitelje drugim rasama. Premda su se ove rane migracije pokazale povoljnim u kulturnom pogledu, one nisu bile dugotrajne; međutim, obližnji narodi su uveliko unaprijeđeni time što su imali priliku apsorbirati Adamičke učitelje, trgovce i istraživače
Izvjesni Adamičani su rano otputovali prema zapadu u dolinu Nila; drugi su prodrli prema istoku u Aziju, ali oni su predstavljali manjinu. Masovna seoba koja je nastupila u kasnijem razdoblju najvećim je dijelom bila usmjerena prema sjeveru i odatle, prema zapadu. Bio je to, uglavnom, postupan ali neprekidan prodor prema sjeveru, gdje je najveći broj migrirao sjeverno, skrenuvši oko Kaspijskog mora prema zapadu u Europu.
Prije otprilike dvadeset pet tisuća godina mnogi čistiji Adamički elementi su uveliko išli prema sjeveru. I dok su prodirali sjeverno, sve više su gubili svoje Adamičko naslijeđe sve dok nisu, prilikom okupacije Turkestana, postali podrobno izmiješani s drugim rasama, osobito s Nodičanima. Vrlo mali broj čistih ljubičastih naroda je ikad prodro daleko u Europu ili Aziju.
Od 30,000 godina P.N.E. pa sve do 10,000 godina P.N.E., širom jugozapadne Azije nastupilo je epohalno miješanje rasa. Zitelji Turkestana koji su živjeli u visinskim oblastima bili su snažan i energičan narod. Prema sjeverozapadu Indije, održalo se dosta kulture koja je poticala iz Vanovog razdoblja. Sjevernije od ovih utvrda očuvao se najbolji dio ranih Andičana. I obje ove napredne kulturne i karakterne rase bile su apsorbirane od strane Adamičana koji su se kretali prema sjeveru. Ovo miješanje urodilo je prihvaćanjem mnogih novih ideja; ono je olakšalo napredak civilizacije i uveliko unaprijedilo sve faze umjetnosti, znanosti i društvene kulture.
Kako se otprilike 15,000 godina P.N.E. razdoblje ranih Adamičkih migracija približavalo kraju, u Europi i centralnoj Aziji već je postojao veći broj potomaka Adama i Eve nego bilo gdje drugdje u svijetu, čak i u samoj Mezopotamiji. Adamova krv polagano je prodirala u Europske plave rase. Južni dio zemalja koje danas nose naziv Rusija i Turkestan zauzeo je velik broj miješanih Nodičana, Andoničana i crvenih i žutih Sangičana. Južnu Europu i rub Mediterana zauzela je rasna mješavina Andoničana i Sangiških naroda--narandžastog, zelenog i indigo--s manjom primjesom Adamičke loze. Malu Aziju i centralnoistočne Europske zemlje zauzela su plemena koja su najvećim dijelom bila Andonička.
Miješana obojena rasa koja je u ovom razdoblju pojačana primitkom pridošlica iz Mezopotamije, koja se održala u Egiptu sad se spremala preuzeti nestajuću kulturu Eufratove doline. Crni narodi su se kretali prema jugu u Afriku gdje su slično crvenoj rasi u Americi, ostali doslovce izolirani.
Saharanska civilizacija bila je poremećena sušom dok je Mediteranska civilizacija uništena poplavom. Do tada, plave rase još uvijek nisu uspjele razviti naprednu civilizaciju. Andoničani su još uvijek bili rasuti Arktičkim i centralnoazijskim oblastima. Zelena i narandžasta rasa više nisu postojale kao rase. Indigo rasa se kretala prema jugu u Afriku, gdje je započela njena polagana ali duga rasna deterioracija.
Narodi Indije su uglavnom stagnirali kako njihova civilizacija nije bila progresivna; žuta rasa je učvršćivala svoje pozicije u centralnoj Aziji; smeđa rasa još nije bila započela uspostavljati svoju civilizaciju na obližnjim otocima Tihog oceana.
Zajedno s obimnim klimatskim promjenama, ove rasne diobe su pripremile svjetsku scenu za upostavu Andičanske ere Urantija civilizacije. Rane migracije su trajale deset tisuća godina, od 25,000 godina P.N.E. pa sve do 15,000 godina P.N.E. Kasnije seobe Andičana trajale su od 15,000 godine P.N.E. do 6,000 godina P.N.E.
Ranijim naletima Adamičana bilo je potrebno toliko dugo da pređu preko Eurazije da je njihova kultura tom prilikom više-manje izgubljena. Kasniji Andičani su se kretali dovoljno brzo kako bi osigurali opstanak Edeničke kulture daleko od Mezopotamije.
4. ANDIČANI
Andičke rase su uglavnom bile mješavina čisokrvne ljubičaste rase i Nodičana, uz dodatak evolucijskih naroda. Uopćeno, treba naglasiti da su Andičani imali daleko veći procenat Adamičke krvi nego što je to slučaj sa suvremenim rasama. Uglavnom, naziv Andičani korišten je kao obilježje onih naroda čije rasno nasljeđe se kretalo od jedne osmine do jedne šestine ljubičaste krvi. Suvremeni žitelji Urantije, pa čak i sjeverne bijele rase, imaju mnogo manje od ovog procenta Adamove krvi.
Najraniji Andičanski narodi nastali su u graničnim oblastima Mezopotamije prije više od dvadeset pet tisuća godina i predstavljali su mješavinu Adamičana i Nodičana. Drugi vrt okruživale su koncentrične oblasti u kojima se moglo naći sve manje i manje ljubičaste krvi, i na periferiji ovog centra rasne asimilacije rođena je Andička rasa. Kasnije, kad su migrirajući Adamičani i Nodičani stigli u plodne oblasti Turkestana, nije im dugo trebalo da se izmiješaju s nadmoćnim narodom koji su tamo zatekli i novonastala rasna mješavina osigurala je proširenje Andičkog tipa prema sjeveru.
Andičani su bili najsvestranija ljudska loza koja se pojavila na Urantiji od doba čistokrvnih ljubičastih naroda. Oni su primili najviše oblike preživjelih ostataka Adamičke i Nodičke rase te su si kasnije pripojili najbolje loze žute, plave i zelene rase.
Ovi rani Andičani nisu bili arijci; oni su bili predarijci. Oni nisu bili bijeli; bili su predbijeli. Oni nisu predstavljali bilo Zapadnjački ili Istočnjački narod. Međutim, Andičansko naslijeđe je to što je ovom mnogojezičkom narodu dalo homogenost koja se obično naziva kavkažanstvom.
Čistije loze ljubičaste rase očuvale su Adamičke tradicije miroljubivosti, što objašnjava zašto su ranije rasne migracije imale narav miroljubivih seoba. Međutim, kako su se Adamičani izmiješali s Nodičanima, koji su u to doba bili dosta ratoborna rasa, njihovi Andički potpmci su postali, za svoje doba, najvještiji i najoštroumniji ratnici koji su ikad živjeli na Urantiji. Od tog časa, seobe Mazopotamjskih naroda sve više su poprimale ratnički karakter sve više i više postajući stvar istinskih osvajačkih pohoda.
Ovi Andičani su bili pustolovni; oni su rado putovali iz mjesta u mjesto. Veća količina Sangiške ili Andoničke krvi obično je djelovala stabilizirajuće. Ali čak i pored toga, njihovi kasniji potomci se nisu smirili sve dok nisu oplovili cijeli svijet i otkrili najudaljenije kontinente.
5. ANDIČANSKE MIGRACIJE
Kultura drugog vrta održala se dvadeset tisuća godina, ali je sve više i više nazadovala sve do otprilike 15,000 godina P.N.E. kad je preporod Setičkog svećenstva i vodstvo Amosada uvelo veličanstvenu eru. Masovni valovi civilizacije koja se kasnije proširila Eurazijom uslijedili su neposredno nakon podrobnog miješanja Adamičana s obližnjim miješanim Nodičanima, što je stvorilo Andičane i uzrokovalo preporod Vrta.
Ovi Andičani su otvorili novu eru migracija širom Eurazije i Sjeverne Afrike. Andička kultura je dominirala od Mezopotamije, kroz Sinkiang, dok je stalni priliv plemena iz Mezopotamije uzrokovao migracije prema Europi. Ali teško da je pravilno nazvati Andičane rasom u oblasti uže Azije sve do početka zaključnih seoba miješanih Adamovih potomaka. U to vrijeme, čak i rase drugog vrta su postale toliko miješane da ih više nije bilo moguće nazvati Adamičanima.
Pridošlice iz Mezopotamije su neprestano oživljavale i osvježavale Turkestansku civilizacija, što osobito važi u slučaju Andičke konjice. Takozvani arijski maternji jezik bio je u procesu stvaranja u visinskim predjelima Turkestana; on je bio mješavina Andoničkog nariječja te oblasti i jezika Adamsoničana i kasnijih Andičana. Mnogi suvremeni jezici nastali su na temeljima ovog ranog jezika ovih centralnoazijskih plemena koja su osvojila Europu, Indiju kao i više oblasti Mezopotamijskih ravnica. Ovaj prastari jezik dao je Zapadnjačkim jezicima sličnost koja se obično naziva arijskom.
12,000 P.N.E., tri četvrtine Andičke loze mogle su se naći u sjevernoj i istočnoj Europi, i kad je nastupila kasnija završna seoba iz Mezopotamije, šezdeset pet posto ovih posljednjih seobenih naleta stiglo je u Europu.
Andičani nisu migrirali u Europu već u sjevernu Kinu i Indiju, dok su mnoge grupe pošle u najudaljenije krajeve svijeta kao misionari, učitelji i trgovci. Oni su dosta doprinjeli sjevernim grupama Saharanskih Sangiških naroda. Ali vrlo mali broj učitelja i trgovaca je ikad zašao u Afriku južnije od izvorišnih oblasti rijeka Nila. Kasnije, miješani Andičani i Egipćani slijedili su i istočnu i zapadanu obalu Afrike daleko ispod ekvatora, ali ni jedna nije dodirnula Madagaskar.
Ovi Andičani bili su takozvani Dravidski i kasniji Arijski osvajači Indije; i njihovo prisustvo u centralnoj Aziji unaprijedilo je pretke ljudi južnog Turkestana. MNoge od ovih rasa otputovale su u Kinu putem Sinkinga i Tibeta, te su pružile poželjne karakterisitke kasnijoj Kineskoj lozi. S vremena na vrijeme, manje grupe su prodirale u Japan, Istočne Indije i južnu Kinu, premda je vrlo mali broj ušao u južnu Kinu kopnenim putem.
Stotinu trideset dva pripadnika ove rase ukrcala su se na flotu malih brodova i s Japana vremenom uspjela stići u Južnu Ameriku; sklapanjem brakova s starosjediocima koje su zatekli u Andama, oni su utemeljili narod u kojem su se javili kasniji vladari Inka. Oni su prešli preko Tihog oceana postupno, zaustavljajući se na manjim otocima koje su usput zatekli. Otoci Polinežanske grupe bili su ne samo brojniji već i veći nego danas i ovi Andičanski pomorci zajedno s drugima koji su ih pratili biološki su izmijenili starosjedilačke grupe koje su usput susreli. Mnogi napredni centri civilizacije postojali su na ovim zemljama koje se danas nalaze ispod površine mora, a koji su izrasli kao rezultat Andičkog prodora. Istočni Otok je dugo bio religiozni i administrativni centar jedne takve izgubljene grupe. Ali među onim Andičanima koji su u davna vremena plovili Tihim oceanom, jedino stotinu i trideset dvije osobe su dosegle Sjevernu i Južnu Ameriku.
Seobena osvajanja Andičana nastavila su se sve do njihove posljednje diobe koja je nastupila između 8000 godina P.N.E. i 6000 godina P.N.E. Dok su napuštali Mezopotamiju, sve više su umanjivali biološke rezerve svoje domovine dok su istodobno značajno unaprijeđivali obližnje narode. I svakoj naciji u koju su stigli, poklonili su humor, umjetnost, pustolovnost, glazbu i proizvodnju. Vješto su pripitomljavali i uzgajali životinje i vili su odlični zemljoradnici. Za izvjesno vrijeme, ako ništa drugo, njihovo prisustvo je unaprijedilo religiozna vjerovanja i moralne običaje starijih rasa. I tako, Mezopotamijska kultura se tiho proširila Europom, Indijom, Kinom, sjevernom Afrikom i otocima Tihog oceana.
6. POSLJEDNJE ANDIČANSKE DIOBE
Posljednja tri Andičanska talasa zahvatila su Mezopotamiju u razdoblju između 8000 godina P.N.E. i 6000 godina P.N.E. Međutim, nosioci ovih veliki kulturni naleta bili su zapravo risiljeni napustiti Mezopotamiju radi pritiska istočnih gorskih plemena i napada ravničarskih žitelja sa zapada. Žitelji Eufratove doline i obližnje teritorije rasuli su se prilikom svoje zaključne seobe u više smjerova:
Šezdeset pet posto je ušlo u Europu preko područja oko Kaspijskog mora te se izmješalo s novonastalim bijelim rasama--mješavinom plave rase i ranijih Andičana.
Deset posto, uključujući veću grupu Setičkih svećenika, pošlo je prema istoku gorama Elama prema Iranskoj visoravni i Turkestanu. Zajedno s njihovom Arijskom braćom iz sjevernih oblasti, mnogi njihovi potomci su kasnije bili prognani u Indiju.
Četiri posto Mezopotamijaca okrenulo se prema istoku putujući prema sjeveru te su ušli u Sinkiang, gdje su se izmiješali s mješavinom Andičana i žute rase. Najveći broj moćnijih potomaka ove rasne unije kasnije je ušla u Kinu te je mnogo doprinjela neposrednom poboljšanju sjeverne grupe žute rase.
Deset posto ovih prognanih Andičana prešlo je preko Arabije i ušlo u Egipat.
Pet posto Andičana--vrlo napredna kulturna grupa koja je živjela u priobalnoj oblasti oko izvorišta Tigrisa i Eufrata i koja se sačuvala od miješanja s nazadnim susjednim plemenima, odbila je napustiti svoju domovinu. U ovoj grupi opstale su mnoge naprednije Nodičanske i Adamičanske loze.
6000 godina P.N.E., Andičani su gotovo posve evakuirali ovu oblast premda su njihovi potomci, većim dijelom izmiješani s obližnjim Sangiškim rasama i Andoničanima iz Male Azije ostali na tom području gdje su u kasnijim stoljećima vodili borbe protiv uljeza sa istoka i sjevera.
Kulturno doba drugog vrta okončano je radi sve većeg miješanja s obližnjim nazadnim lozama. Civilizacija se tako preselila prema zapadu u dolinu Nila i na Mediteranske otoke, gdje je nastavila cvjetati nakon što je njeno Mezopotamijsko izvorište deterioriralo. I ova nekontrolirana infuzija krvi nazadnih naroda stvorila je uvjete koji su omogućili dau kasnijem razdoblju sjeverna barbarska plemena zauzmu cijelu Mezopotamiju i prognaju ostatke moćnih loza. Čak i u kasnijem razdoblju, kulturniji ostaci ovih loza odbili su se izmiješati s ovim ignorantnim i priprostim uljezima.
7. POPLAVE U MEZOPOTAMIJI
Ljudi koji su živjeli u dolinama rijeka bili su navikli na periodične poplave koje su postale očekivanim godišnjim događajima. Međutim, nova opasnost je prijetila Mezopotamijskoj dolini kao rezultat sve većih geografskih promjena na sjeveru.
Tisućama godina nakon što je prvi Vrt potonuo, planine koje se nalaze na istočnoj obali Mediterana kao i na sjeverozapadu i sjeveroistoku Mezopotamije sve više su se izdizale. Ovo uzdizanje visinskih oblasti uveliko je ubrzano 5000 godina P.N.E. i ovo, zajedno sa snijegom koji je na sjevernim pleninama padao u sve većim količinama, izazvalo je neviđene poplave koje su se svakog proljeća širile Eufratovom dolinom. Ove proljećne poplave postajale su sve gore, te su tako žitelji ovih riječnih oblasti prognani u istočne visinke predjele. Gotovo tisućama godina, velik broj gradova bio je praktično napušten radi takvih obimnih potopa.
Gotovo pet tisuća godina kasnije, kako sui Jeverjski svećnici koje su Babilonjani porobili nastojali slijediti porijeklo Jevrejskog naroda sve do Adama, nesu lako bili u stanju međusobno uklopiti detalje ove priče; i jedan od njih je došao na ideju kako bi bilo najlakše odustati od tog pokušaja, ispričati priču o tome kako je cijeli svijet potopljen u vrijeme Noinog potopa, i tako lakše biti u stanju slijediti Abrahamovo porijeklo nazad do jednog od tri preživjela Noina sina.
Predanja o dobu kad je voda prekrivala površinu cijele zemlje mogle su se naći svugdje. Mnoge rase imaju priču o tome kako je u prošlosti potop zahvatio cijeli svijet. Biblijsku priču o Noi, arki i potopu izmislili su Jevrejski svećenici dok su robovali Babilonjanima. Od kad se na Urantiji javio život, nije nastupio potop koji bi zahvatio cijeli svijet. Jedino u arheozojsko doba, prije nego što se kopno počelo javljati, površina zemlje bila posve pokrivena vodom.
Međutim, Noa je uistinu živio; u Aramu, riječnoj utvrdi blizu Ereka, bavio se proizvodnjom vina. Iz godine u godinu, bilježio je podatke o dizanju i spuštanju voda. Mnogi su ga izrugivali radi toga što je na samom početku perioda kad su trebale naići poplave znao ići riječnom dolinom svima govoreći kako sve kuće trebaju biti izrađene od drveta u obliku broda i kako domaće životinje treba uvesti ukuću. Svake godine, on je išao u obližnje riječne utvrde kako bi upozorio njihove žitelje da poplave trebaju naići u određeno doba. Konačno, došla je godina kad su radi teških kiša naišle tako velike poplave da je iznenadno podizanje razine vode uništilo cijelo selo; jedino Noa i njegova neposredna obitelj preživjeli su u svojoj kući načinjenoj u obliku broda.
Ove poplave su zadale posljednji udarac Andičkoj civilizaciji. Na kraju ovog razdoblja velikog potopa, drugi vrt je posve uništen. Trag negdašnje slave održao se jedino na jugu i među Sumeranima.
Ostaci ove, jedne od najvećih civilizacija, mogu se naći u ovom području Mezopotamije kao i prema sjeveroistoku i sjeverozapadu. Međutim, još stariji ostaci Dalamačanskog razdoblja mogu se naći pod vodama Perzijskog Zaliva; isto tako, pod vodama Mediteranskog mora danas leži prvi Eden.
8. SUMERANI--POSLJEDNJI ANDIČANI
Kad je posljednja dioba Andičana uništila biološke temelje Mezopotamijske civilizacije, mala grupa ove nadmoćne rase zadržala se u njihovoj domovini u blizini riječnog izvorišta. Bili su to Sumerani koji su 6000 godina P.N.E. najvećim dijelom imali Andičko porijeklo dok je njihova kultura uveliko imala Nodički karakter; oni su se držali prastarih tradicija Dalamatije. Unatoč tome, ovi Sumerani koji su živjeli u priobalnim oblastima bili su posljednji Andičani u Mezopotamiji. Ali u ovom kasnom razdoblju Mezopotamijske rase su već bile podrobno iziješane, kao što svjedoče različiti tipovi lobanja pronađenih u grobovima koji datiraju iz ovog razdoblja.
Za vrijeme ovih poplava, Susa se značajno razvila. Prvi grad koji je bio smješten nešto niže bio je potopljen, tako da je novi grad smješten na uzvisini nastavio djelovati kao znameniti centar umjetnina tog razdoblja. Kako su kasnije poplave postajale sve manje, Ur je postao centar lončarske industrije. Prije otprilike sedam tisuća godina, Ur se nalazio na obali Perzijskog zaliva, a tlo koje ga danas odvaja od obale predstavlja riječne sedimente koji su nakupljeni nakon ovog razdoblja. Ove utvrde pretrpjele su manju štetu od poplava radi toga što su posjedovale bolje kontrolne mehanizme i širenja riječna ušća.
Miroljubive uzgajivače žita koji su živjeli u dolinama Eufrata i Tigrisa neprestano su napadali barbari s Turkestana i s Iranske visoravni. Ali ovom prilikom, kako je visinske pašnjake hvatala sve gora suša, organizirana je masovna invazija Eufratove doline. I ova invazija je bila još ozbiljnije radi toga što su obližnji pastiri i lovci posjedovali velik broj pripitomljenih konja. I to što su imali konje dalo im je veliku borbenu prednost nad njihovim imućim susjedima koji su živjeli na jugu. U vrlo kratkom razdoblju, barbari su pregazili Mezopotamiju, prognavši posljednje kulturne grupe koje su se u naletima proširile cijelom Europom, zapadnom Azijom i sjevernom Afrikom.
Ove pridošlice koje su osvojile Mezopotamiju nosile su u sebi mnoge bolje Andičke loze miješanih sjevernih rasa Turkestana, uključujući dio Adamsonove loze. Ova nazadnija ali energičnija plemena sa sjevera su se vrlo brzo i vrlo rado izmiješala s ostacima Mezopotamijske civilizacije te su se vremenom razvila u miješane narode koji su se mogli naći u dolini Eufrata u povijesnom razdoblju. Oni su brzo oživjeli mnoge faze iščezavajuće Mezopotamijske civilizacije, usvojivši umjetnosti dolinskih plemena i veći dio Sumeranske kulture. Oni su čak željeli izgraditi treću kulu Babilonsku i kasnije su cak usvojili ovaj naziv kao svoju nacionalnu oznaku.
Kad su ovi barbarski konjanici sa sjeverozapada pregazili cijelu Eufratovu dolinu, oni nisu porazili ostatke Andičana koji su naseljavali riječna ušća Perzijskog zaliva. Ovi Sumerani su bili u stnju odbraniti se radi toga što su posjedovali naprednu inteligenciju, nadmoćijeoružje i obimnu mrežu vojnih kanala koji su se nadovezivali na irigacijsku mrežu međupovezanih bazena. Oni su bili ujedinjeni kao narod radi toga što su posjedovali zajedničku religiju. Oni su tako bili u stanju održati svoj rasni i nacionalni integritet zadugo nakon što su se njihovi sjeverozapadni susjedi raspali u niz izoliranih gradova-država. Ni jedanod ovih gradova nije bio u stanju prevladati nad ujedinjenim Sumerima.
I pridošlice sa sjevera su uskoro naučile vjerovati ovim miroljubivim Sumeranima i cijeniti ih kao vješte učitelje i administrative upravitelje. Sumerani su uskoro stekli veliko poštovanje te su postavljeni kao učitelji umjetničkih i industrijskih vještina, kao trgovci i kao građanski vladari nad svim sjevernim narodima i na području koje se pružalo od Egipta na zapadu do Indije na istoku.
Nakon raspada rane Sumerske konfederacije, kasnijim gradovima-državama vladali su odmetnički potomci Setičkih svećenika. Tek nakon što su osvojili obližnje gradove, ovi svećnici su sebe proglasili kraljevima. Kraljevi koji su kasnije vladali gradovima nisu uspjeli izgraditi snažnu konfederaciju jer su se ljubomorno držali svojih božanstava. Svaki grad je držao da je njegov bog moćniji od svih drugih bogova, i radi toga se nisu željeli imati zajednočkog vladara.
Ovaj dugi period slabe vladavine gradskih svećenika okončao je Sargon, svećenik Kiša, koji je sebe proglasio kraljem i koji je započeo osvajanje cijele Mezopotamije kao i obližnjih zemalja. I za izvjesnog vremena, ovo je značilo kraj gradova-država kojima su vladali i koje su upropastili svećnici, gdje je svaki grad imao svog boga i gdje se svaki grad držao vlastitih ceremonijalnih običaja.
Nakon raspada Kiške konfederacije, nastupio je dugi period ratovanja; gradovi smješteni u dolinama međusobno su se natjecali za premoć. I vlast je prelazila iz ruke u ruku između gradova Sumera, Akadije, Kiša, Ereka, Ura i Suse.
25,000 godina P.N.E., Sumerani su pretrpjeli ozbiljan poraz od strane sjevernih Suita i Guita. Ovom prilikom pao je Lagaš, glavni grad Sumera izgrađen na protupoplavnim nasipima. Poslije pada Akadije, u vrijeme kad je uspostavljena Hamurabijeva vladavina, Sumerane su apsorbirali sjeverni Semičani čine su Mezopotamijski Andičani iščezli sa stranica povijesti.
Od 2500 do 2000 godine P.N.E., nomadi su žestoko prodirali od Atlanskog do Tihog oceana. Neričani su izazvali konačni proboj Kaspijske grupe Mezopotamijskih potomaka mješavine Andoničana i Andičana. Ono što barbari nisu uspjeli učiniti a što bi izazvalo uništenje Mezopotamije, učinile su kasnije klimatske promjene.
I ovo je pripovijed o ljubičastoj rasi nakon Adamovog vremena i o sudbini njihove domovine koja je ležala izme¶u Tigrisa i Eufrata. Njihova prastara civilizacija je na kraju propala radi iseljenja nadmoćih naroda i useljenja nazadnih grupa iz susjedstva. Ali mnogo prije nego je barbarska konjica osvojila dolinu, velik dio kulture koja je obilježavala Vrt proširio se Azijom, Afrikom i Europom gdje je proizveo fermente onog što je rezultiralo pojavom civilizacije koja postoji na Urantiji danas, u dvadesetom stoljeću.
[Predstavio Arhanđel s Nebadona.]
Post je objavljen 31.05.2005. u 21:17 sati.