Kad sam bila mlađa užasno su me živcirali bendovi poput Red Hot Chilli Peppersa jer niti su bili dovoljno One, Two, Three, poput Ramonesa, niti dovoljno đđđ đđđ kao Danzig, ni intrigantni kao Henry Rollins, a niti su baš bili ni nekakvi MC-i sa svojim njakavim recitacijama. Naravno, bili su i sasvim blijedi u usporedbi s šizofrenim fuzionistima iz Brooklyna - Beastie Boysima. U međuvremnu su narasli i kad danas slušam bistiće zvuče kao nedorasla dječica, dok su se RHCP razvili u pravi bend iako su skoro stariji i od onog Jeggera kojeg se sjećam. Nije to baš moja glazba ali jednostavno je ne mogu ignorirati. Više volim nekakvu bossanovu ili Sade Adu, ali za paprike mi je tipično da danas ujedinjuju web managere i skatere, olinjale rokere i šminkere. Kad se za tko zna koliko godina bude radila statistika generacije ispast će da smo svi slušali red hote, brijali po webu i bajkovima. Pojednoptavljivanje nije istinito ali daje načelnu sliku slabe rezolucije. Kod nas danas nema ničeg osim sjećanja na osamdesete i cura iz Lolobrigide koje evociraju neka prošla vremena kad je glazba bila savršena, a ljeta blještava toliko da se više ničeg ne sjećam.
Cruel Summer: Ledena kava, liker od banane, i kap Frangelica!
Post je objavljen 02.07.2004. u 12:52 sati.