Hm... nekako mi je najteže uvijek bilo početi pisati o nečemu... kako reći stvari koje želim, a da one pri tome ne izgube na snazi i smislu u onom konceptu u kom ja to doživljavam...
Nekako sam do sad imao osjećaj da moja sreća mora biti vidljiva drugim ljudima da bih se osjećao kompletno srećnim... Znate ono: upoznate nekog, smuvate se i zajedno ste... i onda slijede faze upoznavanja s društvom te osobe i upoznavanje nje s tvojim...
Mislim, to mi je prije bio nekako logičan slijed, nekog ko ti u tom momentu znači upoznati s drugim ljudima iz tvog života... ali rijetko sam se pitao za razlog što to činim(o)?!
Sad sam u vezi već preko mjesec dana, moram priznati da je bilo stvari i perioda kad jednostavno pomisliš da to nije to... naučen prijašnjim posrtanjima i udaranjima glavom o zid, ovaj put sam izostavio sve stvari kojima sam nekada težio: olako otvvaranje i omogućavanje tom nekom koga smatraš "spešl" da zaviri u sve kutke tvog života... očekivanje "evrlasting" ljubavi i ostalih romantičnih bljuvotina...
Danas, imam nešto što mi se dopada... vjerujem da to nije ona iskonska ljubav (dođe to vremenom), ali po prvi put to izgleda kako treba, po prvi put imam punu pažnju dok govorim i ne brinem se da li trebam pojednostaviti stvari tj. prilagoditi ih proporcionalno s IQ-om osobe s kojom sam...
Svega 3-4 osobe znaju da sam u vezi i tako mi odgovara... dani paradiranja i mahanja s vezom nekome ispred nosa su gotovi... kad se svjetla ugase, kad ostanemo sami u tišini sobe, zar moram nekom opisivati koliko se dobro osjećam, da bih se dobro osjećao?
Naravno da ne! Sada stvarno ne...
Post je objavljen 31.05.2005. u 12:17 sati.