Našli se mi ekipica, jučer kod frenda na kasnoj kavici, dobro samo nas je dvoje pilo kavu, ostali su pili Cedevitu, i tako mi razglabamo o svemu i svačemu. Kak je vruće i bube ulaze kroz prozor a nitko se ne usudi ih istjerati, pa ih ja moram ubiti i onda me nazovu krvnikom... I onda se uvijek skače s teme na temu kao npr. kako je ipak bolje biti kod nekog doma na cugi pa makar to i Cedevita, nego biti na nekoj terasi koja je sad puna ljudi, a stvarno jesu pune. Posebno smetaju oni klinci. Mislim obožavam klince, ali nakon par sati vani sa svojim mamama na ovoj vrućini, su umorni i jadni i hoće doma spavati. A te mlade mame, da citiram prijateljicu: „... nikako da dignu te svoje guzičetine od stola za kojim tračaju i smire dijete, nego samo viču. Pa se onda klinac dere i cmizdri i svima uokolo ide na živce, a dijete samo hoće doma. Marko rekla sam ti ne diraj to, Hrvoje ne na cestu... a što zna dijete od tri godine... Ne može ono tri sata pijuckati sokić i mirno sjediti za stolom dok majčice razglabaju o tko zna čemu...“ I onda se uz sve to još nađe neki pesek pa laje i na kraju se mjesto gdje smo došli se opustiti nakon posla i ispričati malo, pretvori u veću galamu nego gradska vreva. Tako da smo zaključili da je nekako bolje se naći kod nekoga doma i pijuckati i ispričati se o svemu i svačemu. Dakako dok sam ja tamo da ubijam bube koje idu na lampu!
I dakle razglabali mi o tome kako je život u komi kad ga uspoređuješ sa onim na Zapadu a opet je super ako ga uspoređuješ sa onim na Istoku, jer uglavnom su oni po standardu iza nas. A ustvari mi ne spadamo nigdje, želimo aute, stanove, kuće, tehnologiju i standarde kao Zapad, a na svakom uglu sviraju cajke i neke navike ostaju kao da smo još uvijek Istok.
Čudnovato je da razgovor nije završio pričama o kataklizmi ili o bombama i tome da gradimo kulu Babilonsku i da ćemo opet sami sebe uništiti, jer razgovori često završe na tome, a ja koliko god se trudio izbjeći takve teme, ipak najčešće završimo na njima i onda mene optuže da sam pesimista i da se na sve žalim itd. A ja samo odgovaram „Look who's talking?“ I onda im dignem živac! :-) Sad je tema skrenula na komade i na što padaju. Dakako na prvom mjestu je novac. I nevjerojatno je kako sve žene uvijek sa nevjerojatnom žestinom tvrde da to nije istina, a u realnosti uvijek se ponašaju suprotno. A najvažnija stvar je što to nikako ne žele potvrditi i priznati, a one koje to čine nazivaju sponzorušama. Zašto bi bile sponzoruše? Pa biološki instinkti su još uvijek tu. Bira se najpoželjniji mužjak u okolini. Kako nemamo osjetila poput štakora da osjetimo tko je najzdraviji mora se to činiti sa vidljivim informacijama. Nekad je najpoželjniji bio vođa plemena ili najsnažniji ratnik pa je mogao nahraniti i obući obitelj, kasnije su najpoželjniji bili pripadnici plemstva i aristokracije koji s mogli osigurati lagodnu budućnost (makar imali i grbu na leđima), a danas se to brzo mijenja kako se odrasta. Prvo su najpoželjniji ljepotani i slavne osobe, još više ako su „bad boys“ , a kasnije se to sve više preorijentira na čist novac, kao prešutno pravilo. Da nije tako, onda ne bi vrijedila činjenica da nekadašnji geekovi koje nitko u srednjoj nije htio ni pogledati, kasnije (ako su uspješni) imaju najbolje komade. Najveća fora je u tome što bi me svaka ženska osoba sad napala da sam „...ograničen i da to nije istina, i da su one u vezi s osobom koja ne spada u takav opis muškarca...“ A ipak da malo razmisle i prisjetile se koji su ih dečki privlačili od puberteta pa nadalje. Najpopularniji frajer u razredu (ne računajući nekog glumca ili pjevača), pa najveći buntovnik u školi, pa frajer s najboljim autom, pa već netko... Gotovo stereotipno. Malo koja je ikada pokazala interes za nekog razrednog geeka, a kamoli da izađe s njim. A kasnije, taj geek ima svoju firmicu, dobar autek , kućicu na moru... i u centru je pažnje na godišnjici mature jer je došetao s takvim komadom da se i kraljica maturalne večeri posrami. A nju odmah optuže da je sponzoruša! U stvari vjerojatno zato što nisu na njezinom mjestu. Jer nekad najpopularniji frajer u školi nije više niti marginalna tema razgovora kod žena koje su ga nekad obožavale.
Moram priznati da jesam upoznao žene koje nisu tako reagirale, i svaka im čast, no nažalost jako ih je malo.
P.S. Vic večeri je bio: Da li znate što je piškota? To je kota na koju pišaju planinari!
Post je objavljen 30.05.2005. u 22:45 sati.