imati u sebi neku svijet o smrti.. znači znati da ona stvarno postoji, da će ona doći kad tad..to je znati se predati onome što slijedi, ako nešto slijedi..ali bez straha..pitanje je jesu li ljudi izmislili Boga samo zbog straha da poslije čina umiranja nema baš ničega osim prazne crte na aparatu koji pokazuje aktivnost našeg mozga? da li smrt nosi potpuni nestanak neke osobe i da li starenjem mi zapravo gubimo neki identitet i karakteristike koje su nas obilježavale. gubimo li zapravo sebe na neki sporiji način da bi u trenutku smrti taj čin bio manje bolan, ako je uopće bolan..smrt je dio nas..u trenutku našeg rođenja mi smo počeli umirati..venuti sve dok se potpuno ne isušimo..da li ljudi svakodnevno razmišljaju o tome da će jednoga dana ležati 2 metra pod zemljom? jeli uopće moguće to sebi predočiti u glavi..tu neku pojavi o nestajanju?
znanstveno je dokazano da se uslijed smrti tijelo olakša za 2 grama. mnogi su to protumačli kao odlazak ''duše'' u nebo. sad je zapravo pitanje jeli duša skup emocija koje stvara mozak ili ona stvarno postoji. teško je zamisliti da svačiji moak može biti toliko različit pa da svaki put stvori neku jedinstvenu osobu s unikatnim obilježjima..to nas opet dovodi do zaključka da duša ipak postoji..neznam..to je sve užasno komplicirano..sva ta pojava poput onozemaljskog života, poput duša, poput svemira koji se neprestano širi ali se zapravo ne može dokučiti u čemu se on to širi..stvarno smo mali..čak neznatni..gleda li nas netko sa neba? možda..nezna se hoćemo li ikada doznati...jedino što nam preostaje je pokušati uživati u svijetu..u životu koji nam je dan..u duši koja nas čini ''svojima'' i čekati dan kada ćemo možda dobiti odgovore na sva pitanja..
Post je objavljen 30.05.2005. u 21:05 sati.