Teško mi je, duša me boli, sjećam se tebe, draga moja R...
Fali mi toj smijeh, tvoja pojava, tvoj osmijeh, tvoje riječi.
Fali mi naša mladost, fali mi naš bezrazložan smijeh, fale mi neprospavane noći...
Fali mi....
Tužna sam.
Stislo me.
Ja mrzim kad ne mogu promijenit monotoniju, kad te ne mogu natjerat da me samo voliš...divlje i neograničeno, strastveno i ludo...
O kad bi barem ugasio misli na jedan dan, kad bi me vidio onakvu kakva doista jesam: mlada, luda i željna života...
O kad bi mi barem prošao rukom kroz kosu kao nekad, dok se mjesec spaja s morem, dok vali miluju obalu, dok cvrčci pjevaju samo za nas...
O kad bi se barem moglo vratiti vrijeme, kad bi se barem cosmos mogao zaustavit samo na sat-dva...kad bi barem ponovno trčali goli po plaži, bez briga, bez srama, bez misli...
O kad bi barem...
O kad bi barem...
...prošo ovaj blues...
Post je objavljen 02.07.2004. u 00:45 sati.