Ona česta pomalo već izlizana uzrečica (Arena ju je čini mi se koristila) da život piše romane pokazala se zaista točnom. Nemam roman (zapravo imam, ali nije za javnost) pa evo jedna kraća priča.
Negdje s dolaskom proljeća na blogu jagode onaj tko se javio mogao je dobiti jednu lijepu razglednicu s motivom Zagreba (ban Jelačič) i ukomponiranim jagodama. Budući da volim i Zagreb (ili barem sliku koju nosim o njemu) i jagode, javila sam se i tražila jagodičastog blogera da mi pošalje jednu od svojih kreacija. A da ne troši novce za slanje u inozemstvo, poslala sam adresu u Zagrebu. I veselila se razglednici koja će me čekati kada dođem u domaju.
Ali eto, sudbina se poigrala mojom kartolinom...
Došavši u svoj rodni grad baš u vrijeme lokalnih izbora, nismo se mogli ne baviti tom temom za vrijeme jela okupljeni oko stola s familijom. I tako jedan dan stigne neko pisamce od nekog političara koji se, eto, sjetio svojih birača i tim pomalo intimnim načinom oslovljavanja familije pismenim putem, pa se dobiva dojam kao da je baš ta familija vrlo bitna kandidatu, pa se on sjetio baš njih i javio, iako ih se više neće na taj način sjetiti, barem ne do slijedećih izbora.
I komentiraju tako ukućani kako im već na živce idu ti političari i njihove predizborne fore za vabljenje glasova i kako već jedva čekaju da ti izbori prođu (koja zabluda, tek je nakon izbora nastala trakavica o postizbornim koaliranjima)... no dobro.
I udre oni u smijeh sjetivši se najnadobudnijeg takvog ovogodišnjeg kandidata za gradonačelnika koji je na prezime familije posalo razglednicu (vjerujem da pogađate) s motivom Zagreba i jagodama i potpisao se pravim političkim rječnikom, nešto u stilu s jagodama i proljećem i u potpisu Vaš .... (ime jednog od kandidata). Ja, od urnebesnog smijeha izazvanog maštovitošću političkih spisateljskih kreacija, ne uspijevam doći do riječi, pa čekam da se gomila stiša i na kraju još ponekog preostalog hihota, bojažljivo pitam gdje je sada ta razglednica.
Budući da ima i neobičnih primjeraka ženske vrste koje ne vole kupovinu odjeće i ne čuvaju takve sitnice, doznah da je razglednica, upućena baš meni (i nadam se ne od političara) završila u košu s ostalim predizborno-vabljujućim materijalom.
Šmrc, smrc, tužan pogled, a onda i objašnjenje da je to bilo za mene od nekog s Interneta (da ne objašnjavam što je to blog), ali očito nije bilo naslovljeno na moje (blogersko) ime... izazvalo je još veću lavinu smijeha, pa onda prisjećanje na rekaciju jedne druge članice familije, koja je zaključila kako ju takva razglednica uopće ne čudi, jer je od tog kandidata sve moguće očekivati... i tako unedogled.
Ja sam se pokupila, nisam znala bi li se smijala, za plakanje ipak nije (iako su neki plakali od smijeha), ali mi je baš bilo nevjerojatno da se meni, koja sam opako lijena za pisanje razglednica iako ih jako volim dobivati, dogodi takva slučajnost.
I sad pouke: