Nisam nikad bio stari profesor (a jel se to zove LOGIČNO) pa pretpostavljam da je njemu lakše ako se govori o odnosu profesor-učenik i viceversa. A u pravu je bio Mirek kada je u jednom komentaru na prethodni tekst o profesorovanju rekao da mladi profesori griješe kada popuštaju učenicima pokušavajući da se s njima sprijatelje. Velika je to greška i ja sam shvatio. Djeca tog uzrasta jednostavno ne mogu a da to ne zloupotrijebe, ne shvataju da im je to u školovanju plus i efektno ga okreću protiv sebe. Ipak, mnogo je teže takvom jednom profesoru. Stalna napetost i dvojenje između strogosti i miroljubivosti dovede vrlo često u zabunu i nehat. Šutnju. Mene je nekoliko puta po neki učenik (više učenica) izazvao tako da sam se na nj izgalamio dok mi je para šikljala iz ušiju. Valja takvo nešto trpit cijeli život - 'bem ti život u napetosti i nervozi. A opet mlad profesor a ojađen svojim životnim pozivom...?!! Nije to najnormalnije! A-a...Oduvijek sam bio polivalentan, vezivao se za raznorazne stvari... u adolescenciji i kasnije pratio film (čitao Zg-Hollywood, čak su moja pisma i objavljivana), muziku, sport (trenirao atletiku -skok u dalj i 100m), fudbal, gnjavio strane jezike i ovu tastaturu, pa svirao gitaru u jednom malenom bendu, svirao hramoniku u orkestru(!), bavio se fotografijom, pisao pjesme...brao gljive:) Pa me to prati sve do sad. Ne znam šta bih od života! "Kuda ćemo na koju li stranu" (krajiška pisma, srednjovijekovna bosna). Valjda me život još može čekati...
