Jedni od najvjernijih pratitelja bosanskohercegovačke povijesti svakako su nepoznati grobovi. Svako vrijeme ih je ostavljalo iza sebe po poljima i planinama, a ni u godinama koje su netom prošle, nije ih, na žalost, nedostajalo. U nepoznatim grobovima sahranjivani su uglavnom nepoznati ljudi ili, pak, oni čija se sahrana nije smjela obaviti javno.
Nepoznati ili, kako se češće znalo reći, neograđeni grob u pričama nikada nije bio skroz mrtav, neutralan, nego je uvijek imao kakvog utjecaja na svakidašnji život. Bio je to, obično, neki zahtjev, ispunjenjem kojeg bi nevina žrtva, kakve u neograđenim grobovima, prema narodnom vjerovanju, žrtve već jesu, pronašla svoj potpuni smiraj. Tako bi se onome kome bi, na primjer, blago (stoka) ugibalo, savjetovalo da, prije nego što potraži bilo kakav lijek, provjeri ima li u livadi po kojoj blago pase kakav neograđeni grob, jer, navodilo se pri tome mnoštvo primjera, upravo su neograđeni grobovi često bili uzrok ugibanja stoke. Taj pomor bi, naime, jednostavno, «ko rukom odnešen», prestao odmah nakon što bi vlasnik livade dolično ogradio i obilježio neograđeni grob.
Neki od neograđenih grobova postajali su od lokalnog stanovništva veoma štovani, pa su se, na taj način mimo službene Crkve, stvarala hodočasnička mjesta koja je puk posjećivao ni sam ne znajući – jer to iz zamagljenih priča nije mogao saznati – čemu ili komu hodočaste i koga ili što štuju.
Uskoplje je, također, puno neograđenih grobova, a neki od njih postali su prava mala hodočasnička mjesta, a prije svih tu mislim na Dernečišće, mjesto u donjoj Bistrici, uz sami Vrbas. Svake godine na blagdan sv Ive, 24. lipnja, vjernici bistričke i drugih uskopaljskih župa posjećuju ovo mjesto i mole se «svetom» Ivi čiji se grob, nekad neograđen, a danas dolično uređen i ograđen, tu nalazi.
Ljudima koji doista vjeruju i samo ove činjenice su dovoljne da i dalje svake godine dolaze na Dernečišće, ali što je istina ili, bolje reći, što kaže priča, legenda o ovome mjestu?
Ukratko, ona kaže da se u grobu na Dernečišću nalazi tijelo stanovitog Ive Bekavca, mladića koji je jedne večeri iz svog sela Jelače, kako su to momci uvijek radili, pošao curama u Krupu. No, na platici kod buduće željezničke stanice u Uskoplju, sačekali su ga Turci, ubili ga, a tijelo mu bacili u Vrbas. Voda ga je snijela do Dernečišća, gdje se nalazila velika mlava u koju su se, do tada, bacale lešine uginulih životinja. Na tom mjestu, jer se nije smjelo drukčije, zakopano je i tijelo ubijenog Ive Bekavca. Kasnije, mlava je gotovo isušena, a grob ograđen i dolično uređen.
Priča o njemu i dalje živi.
Tek povremeno pada u zaborav, ali samo da bi, poput nabujalog Vrbasa, ponovo oživjela: još ljepša i još snažnija.
Post je objavljen 30.05.2005. u 08:00 sati.