Pregled posta

Esej o blogovskom sranju

Svi vi dobro znate da je sranje i preseravanje moja opsesija. Potvrdu svega ovog što pišem o sranju našao sam u jučerašnjem broju Jutarnjeg lista. Riječ je o tekstu "Bullshit u filozofiji" i eseju Harrya Frankfurta, 75-godišnjeg profesora filozofije s Princetona, "O sranju", eseju koji je, iako filozofska rasprava, postao pravi hit u SAD-u i Velikoj Britaniji.
Harry tvrdi da dok i pošten čovjek i lažljivac znaju što je istina, u današnje vrijeme, kad je ona postala nevažna, najbolje prolazi onaj koji mnogo sere. Također tvrdi da sranje nije ni istina ni laž, nego preseravanje koje nema veze s činjenicama, a sve je češće u svijetu kojim vladaju političari i marketinški eksperti. Neoboriva istina (nije sranje). Svaki čovjek koji ima imalo povezanih sinapsi to znade, ali Frankfurt još dodaje da je činjenica da u današnjem okruženju neprestane komunikacije – od TV reklama i vijesti do novina, BLOGOVA i iritantnih stručnjaka za odnose s javnošću – svatko može lupetati što god mu padne na pamet o bilo čemu, znao o tome nešto ili ne, jednostavno zato što mu je za to ponuđena prilika. I eto, tu smo došli do biti ove rasprave. BLOGOVI.
Iako je svoj esej "O sranju" pisao prije 20 godina kada Internet još nije bio ni u prajedinici i pranuli, svaka se njegova tadašnja tvrdnja o sranju može danas primijeniti na blog. Mislim, koliko se blogova piše s namjerom da se drugim ljudima isfuraju vlastiti stavovi - koji počivaju na upitnoj znanstvenoj bazi i, gotovo kao pravilo, na neproživljenom iskustvu - odnosno da se prenese znanje koje je često i prečesto šturo, ali se tako dobro zapakira u formatirane novinske tekstove ili kolumne, da bi prosječni čitalac pomislio: gle tipa kako dobro piše, zašto ga netko ne zaposli u neke novine, mislim da bi svojim oštrim perom jebao majku svima. Danas svatko može biti kritičar. Danas svatko to i radi. Pogledajte moj tekst o Eurosongu. I ja sam jedan od tih kritičara i cinika koji seru. Međutim moja je poslanica seronje pokazati ljudima kako treba malo znanja i načitanosti da bi čovjek neukoj masi stvorio sliku sebe kao mudre osobe s ogromnim umnim potencijalom, a i kapitalom, a u stvari je sve to prokleti bullshit. Zašto sam tako kritičan prema svojem radu? Zato jer čovjek treba biti samokritičan. Ali ipak postoji i druga strana moje tipkovničke medalje, a to je duhovitost i lucidnost o kojoj sam već pisao – način na koji pretačem sranje (proljev) u slova. Ako uspijem nasmijati i jednog čitatelja moja je misija u potpunosti uspjela (fidbek je pozitivan, dakle uspijevam).
Rijetko će koja javna osoba (pod ovim podrazumijevam čitane blogere) javno priznati da je ono što piše veliko sranje ili veliki plagijat, neoriginalan tekst kakav su prije njega napisale stotine ljudi. Također će rijetko tko tko drži do sebe i smatra da pameću stoji iznad drugih (homo arogantus), priznati da je u nekoj situaciji bio glup i da je često glup iako da bi to ustvrdio i shvatio, čovjek treba biti pametan. Često takve osobe ni ne shvaćaju koliko je sranja (onakvih o kakvima govori Harry Frankfurt) u njihovim mislima i tekstovima, zato jer su umotane u lažni pokrivač jeftine popularnosti.
Ista stvar je i s literarnim blogovskim radovima. Većina je poetskih i proznih ostvarenja toliko prosječna, a i ideje i situacije već viđene, da često sumnjam da sam to isto negdje već pročitao. I ja sam pokušao nekim kratkim pričama uči u taj koloplet neoriginalnosti i shvatio da ako želim u životu postići pravu stvar, ne trebam se priklanjati standardima koje nameću prosječni pisci-blogeri. Njihovi su dometi takvi kakvi jesu – par radova u kolektivnim zbirkama, možda koja samostalna zbirka ili roman, potpomognuta teško iskamčenim sponzorom – ali utopit će se u prosjek hrvatske prozne i poetske scene što će im donijeti status nazovi pisca i mogućnost da mogu srati kojegdje i kojekako, odnosno drugima,
Zašto ja mrzim blogovske dijaloške kratke priče? Zato jer su većinom pune ispraznih dijaloga i situacija koje izazivaju peristaltični Tsunami s puno žrtava – dlaka na šupku, pokošenih nemilosrdnim prdežem – megaprdom. Tu i tamo uleti koja smiješna rečenica, ali u globalu je to toliko usrano, da niti jedan tekst ne ostaje zadugo u mislima, već ispari nakon što ste kliknuli lijevom tipkom miša.
U današnje vrijeme nema pisaca genijalaca koji bi već u pubertetu pokazivali velike stvaralačke mogućnosti. Ako ih i ima možemo ih nabrojati na papke jedne noge jednog dvopapkara. Sve su ostalo osrednji pisci koji će ili svojom upornošću ili spletom okolnosti (poznanstva), postati možda poznati i priznati, ali će ostati samo na tome da će biti spomenuti u kratkim člancima kojekakvih književnih hrestomatija i biti dio jedne književne žabokrečine. Takvi će pisci postati i pojedini blogeri. A zašto? Zato jer se boje priznati sebi i drugima da seru, da prodaju sranje, da pišu sranje, da se preseravaju i da će ostati istinski seronje sve do penzije ili kraja života.
Ja im preporučam da ako seru, neka seru sa stilom, neka seru s dušom i neka seru bez skrupula i na samo sebi svojstven način. Inače će čak i kao seronje biti prosječni seratori. A biti prosječan, znači biti dosadan, a biti dosadan znači smrdjeti.