Teško je, znajuči da želiš nešto što ne možeš dobiti. I po mnogi put u životu, moja ljubav me poljubila i šapnula mi «vidimo se», kao da zna da će se to dogoditi negdje u budućnosti. Ono čega se bojim je upravo znanje da zna, i da nema bježanja od vlatitih osječaja. Poljubci su tako jednostavne stvari. Zagrljaj je dopušten, kao kompromis, olakšanje, zapravo. Eto dakle, sad je i to iza mene, i ne mogu predvidjeti što ide nakon ovoga, no po mojem saznanju i prema urlicima moje kutije u obliku srca, što god dolazi, neka dođe nježno. No, kao i uvijek, sve će se to, kao i sada, ćiniti kao da se nikad nije ni dogodilo, jer ljubav ima tu nekakvu averziju, odječenost od sječanja, kao kompromis, olakšanje, zapravo. Srce ne uči. Rekao sam to jednom. Nisam znao koliko imam pravo. Sekunde prolaze brzo, i popunjenje nepotrebnim uzdacima neće ništa promjeniti, štoviše, samo će ubrzati. Prašina ispod tepiha, već se skupla mala hrpica. I ono što ostaje je još jedan ožiljak i zanje da će jednog dana i ta izbljediti, kao kompromis... Olakšanje, zapravo...
Post je objavljen 29.05.2005. u 04:01 sati.