OVO je početak pripovijesti o dugoj, dugoj naprednoj borbi ljudskih rasa od statusa koji je bio neznatno bolji od životinjske egzistencije, kroz dugi niz stoljeća, sve dok među višim ljudskim rasama nije evoluirala stvarna, premda nesavršena, civilizacija.
Civilizacija predstavlja rasno postignuće; ona nije prirođeno biološko svojstvo; stoga sva djeca moraju biti podignuta u kulturnom okruženju, dok svaka nova generacija mora iznova primiti obrazovanje. Nadmoćna se svojstva civilizacije--znanstvena, filozofska i religiozna--prenose s generacije na generaciju izravnim putom nasljeđa. Ova se kulturna postignuća mogu očuvati jedino prosvjetljenim očuvanjem društvenog nasljeđa.
Kooperativnu društvenu evoluciju su utemeljili dalamatijski učitelji, i tijekom tri stotine tisuća godina, čovječanstvo je razvijalo svijest o značaju kolektivnih aktivnosti. Plava je rasa izvukla najveću korist iz ovih ranih društvenih učenja, crvena do određene mjere, a crna najmanje od svih. U skorijem su razdoblju žuta i bijela rasa svijetu predočile najnapredniji društveni razvoj koji postoji na Urantiji.
1. ZAŠTITNA ULOGA PODRUŠTVLJENJA
Kad se nađu u neposrednoj blizini, ljudi se obično nauče voljeti, premda primitivni čovjek nije bio prirodno preplavljen duhom bratskih osjećaja i žudnje za društvenim kontaktom sa svojim bližnjima. Prije je istina da su ljudske rane žalosnim putom načile da je "snaga u jedinstvu"; i upravo ovaj nedostatak prirodne bratske privlačnosti danas stoji na putu neposrednom ostvarenju bratstva ljudi na Urantiji.
Izgradnja zajednica je rano postala cijenom opstanka. Sam za sebe, čovjek je bio izgubljen ako nije nosio plemensko obilježje kao svjedočanstvo da je pripadao grupi koja bi osvetila njegovu smrt. ‚ak i u Kajinovo doba, bilo je jako opasno udaljiti se od plemena bez nekog obilježja koje bi svjedočilo o plemenskom pripadništvu. Civilizacija je postla čovjekovim osiguranjem protiv nasilne smrti, dok je čovjek morao platiti članarinu svojim pristankom da se pokori brojnim zakonskim zahtijevima društva.
Primitivno je društvo tako utemeljeno kako na obostranosti nužde tako i na sigurnosti zajedničkog života. I društvo je evoluiralo kroz višestoljećne cikluse koji su proizašli is ovog straha od izolacije i uz pomoć nesvesrdne suradnje.
Primitivna ljudska bića su rano spoznala da su grupe bile daleko jače i moćnije od zbroja njihovih individualnih jedinki. U zajedničkoj suradnji, stotinu ljudi može pomjeriti golemi kamen; grupa obučenih čuvara reda može obustaviti razuzdalu rulju. I tako se rodilo društvo, ne kao rezultat pukog ujedinjenja više osoba, već prije kao rezultat organizirane i inteligentne suradnje. Ali suradnja nije čovjekova prirodna osobina; prvo što čovjeka uči suradnji je strah, a tek zatim otkriće činjenice da suradnja značajno olakšava teškoće vremena i pruža osiguranje od tobožnjih opasnosti vječnosti.
Narodi koji su se ranije organizirali i stvorili primitivna društva uspješnije su mogli iskoristiti prirodu i obraniti se od svojih bližnjih; posjedovali su višu sposobnost opstanka; civilizacija se tako mogla sve više razvijati unatoč brojnim teškoćama. I jedino zahvaljujući zajedništvu i uvećanoj sposobnosti opstanka koja je na njemu počivala, čovjekove mnogobrojne greške nisu uspjele bilo zaustaviti ili uništiti ljudsku civilizaciju.
Suvremeni status primitivnih društvenih uvjeta australskih urođenika i afričkih Bušmana i Pigmeja potvrđuju činjenicu da suvremeno kulturno društvo predstavlja skoriju pojavu. Među ovim se nazadnim narodima može opaziti veća mjera ranog neprijateljstva, sumnjičavosti i drugih izrazivo protudruštvenih osobina obilježavaju sve primitivne rase. Ovi žalosni ostaci nedruštvenih naroda iz prastarih doba rječito potvrđuju činjenicu da čovjekova prirodna težnja za individualizmom ne može uspješno nadvladati snažnije i moćnije organizacije i udruženja naprednijeg društvenog poretka. Ove nazadne i sumnjičave protudruštvene rase koje svakih sedamdeset-osamdeset kilometara govore različitim narječjima, pokazuju u kakvom bi ste svijetu sami živjeli da nije zahvaliti spojenom utjecaju prvo učenja utjelovljenog osoblja Planetarnog Kneza a zatim rasnog unaprijeđenja koje je postigla Adamitska grupa.
Suvremena fraza "povratak prirodi" predstavlja čovjekovu samoobmanu koja izvire iz neznanja-- vjerovanja o negdašnjem izmišljenom "zlatnom dobu." Jedina osnova legendi o zlatnom doba je povijesna činjenica postojanja Dalamatije i Edena. Ali ova donekle unaprijeđena društva nisu bila ni blizu ostvarenju utopijskih snova.
2. ČINITELJI DRUŠTVENOG NAPRETKA
Civilizirano društvo predstavlja rezultat čovjekovih ranih nastojanja da nadvlada vlastitu odbojnost prema osami. Ali ovo ne povlači uzajamnu naklonost, i suvremena bura događaja kroz koje prolaze izvjesne primitivne grupe svjedoči o tome kroz šta su prolazila rana plemena. Ali premda se mogu javiti sporovi i sukobi među pojedinačnim pripadnicima civilizacije i premda sama civilizacija može djelovati nesložnom i problematičnom masom, ona svejedno pruža dokaza čovjekovim najiskrenijim nastojanjima, a ne mrtvoj jednoličnosti stagnacije.
Premda je razina inteligencije uveliko doprinjela stopi kulturnog napretka, društvo u biti umanjuje rizičnost individualnog života i društveni napredak izravno ovisi o njegovoj sposobnosti da ublaži čovjekovu bol i da uveća užitke u životu. Tako se cijelo društveno tijelo polagano kreće u smjeru cilja sudbine--bilo uništenju ili opstanku--ovisno o tome da li ovaj cilj počiva usamoodržanju ili samozadovoljenju. Samoodržanje stvara društvo dok prekomjerno samozadovoljenje uništava civilizaciju.
Duštvo se bavi samoproduženjem, samoodržanjem i samozadovoljenjem, dok čovjekovo samoostvarenje predstavlja vrijedan cilj koji bi smjesta trebao postati ciljem mnogih kulturnih grupa.
Instinktivna težnja prirodnog čovjeka da živi u hordi teško može objasniti razvoj društvene organizacije koja trenutno postoji na Urantiji. Premda ova prirodna druželjubivost počiva u temelju ljudskog društva, velik dio čovjekove društvenosti predstavlja stvar postignuća. Potreba za hranom i žudnja za seksom predstavljaju dva bitna utjecaja koja su doprinjela ranom formiranju društvenih zajednica ljudskih bića; čovjek dijeli ove instinkte s životinjama. Taština i strah--naročito strah od duhova--predstavljaju druge dvije emocije koje su navele ljude na zajednički život i koje su ih tu zadržale.
Povijest nije ništa drugo nego čovjekova višestoljećna borba za hranu. Primitivni čovjek je mislio jedino kad je bio gladan; kad je naučio ostaviti nešto hrane za sutra, postigao je prvi oblik samoodricanja, prvi vid samodiscipline. Kako je društvo raslo, glad je prestala biti jedinom primamom koja vodila uzajamom povezivanju. Brojne druge vrste gladi, potreba za zadovoljenjem različitih drugih potreba, vodila je tvoridbi bližih ljudskih zajednica. Suvremena zapadna civilizacija posrće pod ogromnim teretom luksuza i kobnog mnoštva težnji i aspiracija. Suvremeno društvo osjeća trajni pritisak jedne od najopasnijih faza dalekosežne međupovezanosti i vrlo komplicirane međuovisnosti.
Glad, taština i strah od duhova su vršili neprestani pritisak na čovjeka, dok mu je seks donosio jedino prolazno i periodično zadovoljstvo. Sam po sebi, seksualni poriv nije prinudio primitivne muškarce i žene da se prihvate teškog tereta obiteljskog života. Rana zajednica između muškarca i žene počiva na tome da muškarac nije imao mira ako nije mogao često zadovoljiti svoje seksualne porive, te odane majčinske ljubavi žene koja je u izvjesnoj mjeri svojstvena ženkama svih viših životinja. Kad bi se pojavilo bespomoćno djete, nastupila bi rana podjela rada na muške i ženske poslove; žena se morala posvetiti održanju doma gdje se mogla baviti obradom zemlje. I od najranijih je vremena čovjek vjerovao da je dom tamo gdje je žena.
Žena je stoga rano postala neodvojivim dijelom evoluirajućeg društvenog sustava, ne toliko radi muškarčeve nestalne seksualne požude koliko radi njegove potrebe za hranom; ona je bila čovjekov osnovni suradnik pri procesu samoodržanja. Bila je osnovni izvor hrane, teretna životinja i družica koja se nije nasilno protivila užasnoj zloupotrebi, te je pored svih ovih poželjnih osobina uvijek stajala na raspolaganju kao izvor seksualnog zadovoljenja.
Gotovo sve trajne stvari u sastavu čovjekove civilizacije počivaju na obitelji. Obitelj je bila prva uspješna mirnodobska grupa u kojoj su muškarac i žena naučili uskladiti svoje proturiječnosti, istovremeno učeći djecu ovim rezultatima vlastitog mirotvorstva.
Evolucijska uloga braka počiva u osiguranju rasnog opstanka, a ne samo osobne sreće; stvarna uloga doma počiva u samoodržanju i samoproduženju. Samozadovoljenje je bilo usputni rezultat ovog procesa koji je bitan jedino kao poticaj osiguranju spolnog produženja rase. Priroda traži opstanak, dok civilizacijska postignuća nastavljaju uvećavati bračna zadovoljstva kao i zadovoljstva obiteljskog života.
Ako pod taštinu uključimo ponos, ambiciju i čast, možemo uvidjeti kako su ove sklonosti doprinjele izradnji ljudskih udruženja te kako su ljude držale na okupu, jer ovi osjećaji nemaju puno vrijednosti ako čovjek nema publike pred kojom će se šepuriti. Taština se s vremenom spojila s drugim emocijama koje su jednako zahtijevale društveno okruženje radi svoga ispoljenja i zadovoljenja. Iz ove su grupe emocija potekli rani počeci umjetnosti, ceremonija i svih oblika sportskih turnira i natjecanja.
Taština je značajno doprinijela stvaranju društva; ali u vrijeme zapisa ovih otkrivenja, krivudava nastojanja ove tašte generacije prijete da progutaju i potope cijelu složenu strukturu visoko specijalizirane civilizacije. Težnja za zadovoljstvom je odavno zamijenila potrebu za hranom; opravdani se društveni cilj samoodržanja brzo prevodi u niske i kobne oblike samozadovoljenja. Samoodržanje gradi društvo; neobozdano samozadovoljenje neminovno uništava civilizaciju.
3. PODRUŠTVLJUJUĆA ULOGA STRAHA OD DUHOVA
Primitivne žudnje su stvorile izvorno društvo, dok ga je strah od duhova držao na okupu, dodavši nadčovječji element njegovoj egzistenciji. Svakodnevni strah je vukao porijeklo iz čovjekove psihe: njegova straha od fizičkog bola, neutažane gladi ili neke zemaljske katastrofe; suprotno tome, strah od duhova je bio novi i uzvišeni oblik straha.
Duh iz snova predstavlja vjerojatno najveći pojedini faktor u evoluciji ljudskog društva. Premda je većina snova uveliko uznemiravala čovjekov primitivni um, san o duhovima bi ga doslovce prestravio; takvi su snovi primorali ove primitivne ljude na dobrovoljno i čvrsto zajednistvo koje im je pružalo uzajamnu zaštitu protiv nejasnih i neviđenih opasnosti koje su mu tobože prijetile od svijeta duhova. Čovjekovi snovi o duhovima predstavljaju jednu od najranijih uočljivih razlika između životinjskog i ljudskog tipa uma.
Ako se izuzme ovaj strah od duhova, svo je društvo utemeljeno na bitnim potrebama i osnovnim biološkim porivima. Ali strah od duhova je uveo novu civilizacijsku komponentu, strah koji se pruža izvan i iznad osnovnih potreba individue, i koji čak nadilazi i napore na održanju grupe. Užasni je strah od duhova i utvara mrtvih ukazao na novi i nevjerovatni oblik straha, užasnog i groznog terora koji je uzrokovao organizaciju labavog društvenog ustrojstva ranih stoljeća u discipliniranije i organiziranije primitivne grupe starih doba. Ova su besmislena sujevjerja koja donekle još uvijek postoje, pripremila ljudske umove, putom sujevjernog straha od nestvarnog i nadprirodnog, za kasnije otkriće "straha Gospodnjeg koji je početak mudrosti." Na mjesto neosnovanih evolucijskih strahova treba doći poštovanje Božanstva nadahnuto otkrivenjem. Rani je kult straha od duhova postao snažnom društvenom sposnom, i čovječanstvo je od tog udaljenog dana manje-više nastojalo postići ostvarenje duhovnosti.
Glad i ljubav su naveli ljude na zajednički život; taština i strah od duhova su ih održali na okupu. Ali ove dvije emocije, same za sebe i bez pomoći niza otkrivenja koja pogoduju društvenom miru, nisu mogle podnijeti pritisak sumnjičavosti i iritacije koji se javlja u ljudskim odnosima. Bez pomoći nadljudskih izvora, društveni pritisak vodi društvenom slomu nakon postignuća određenih granica i sami se utjecaji koji su isprva vodili stvaranju društva--glad, ljubav, taština i strah--urote kako bi čovječanstvo naveli na rat i krvoproliće.
Miroljubive tendencije ljudskog roda nisu prirodno obdarenje; one vuku porijeklo iz učenja objavljenje religije, iz riznice iskustva naprednih rasa, a prvenstveno iz učenja Isusa--Kneza Mira.
4. EVOLUCIJA DRUŠTVENIH OBIČAJA
Sve suvremene društvene institucije vuku porijeklo od evolucije primitivnih običaja vaših neciviliziranih predaka; suvremene društvene norme predstavljaju neznatno izmijenje i proširene običaje iz prošlosti. To što navika znači osobi, običaji znače društvenoj grupi; i grupni se običaji razvijaju u norme i plemenske tradicije--kolektivne konvencije. Sve institucije suvremenog ljudskog društva vuku svoje najranije početke iz ovih niskih izvora.
Morate imati na umu da su se društvena pravila javila u nastojanju da se postigne prilagođenje zajedničkog življenja uvjetima kolektivne egiztsnecije; običaji su bili čovjeka najranija institucija. I sve su se ove plemenske reakcije javile iz čovjekovog nastojanje da izvjegne bol i poniženje istovremeno nastojeći uživati zadovoljstvo i moć. Izvor iz kojeg je poteklo mišljenje i život etničkih zajednica, kao i sam izvor jezika, ima nesvjesnu i nenamjernu narav te je kao tatav uvijek obavijen velom misterioznosti.
Zahvaljujući strahu od duhova, čovjek je bio primoran zamisliti nadljudski svijet, te tako izgraditi sigurnu osnovu onim moćnim društvenim utjecajima etike i religije koji su zauzvrat iz generacije u generaciju čuvali društvene običaje i pravila. To što je rano utemeljilo i kristaliziralo društvene običaje bilo je vjerovanje da su mrtvi zavidjeli živima na njihovu načinu života i smrti; duhovi su se stoga tobože svetili onim živim smrtnicima koji su se usuđivali nemarno se odnositi prema životnim pravilima koja su duhovi poštovali za njihova zemaljskog života. Sve se ovo najbolje može vidjeti u suvremenom primjeru poštovanja koje žuta rasa iskazuje svojim precima. Tijekom kasnijeg razvoja, primitivna je religija uveliko oznažila strah od duhova njime se koristeći u cijlu stabilizacije društvenih običaja, dok je napredujuća civilizacija uveliko oslobodila čovječanstvo od okova straha i sujevjerja.
Prije nego su svojim učenjima Dalamatijski učitelji ljudima dali nešto slobode i nezavisnosti, prastari se svijet nalazio u beznadežnom ropstvu ritualizma društvenih običaja; primitivni divljaci su bili jako ograničeni beskranim nizom ceremonija. Sve što su činili od ranog jutra pa dok se u svojim spiljama ne bi uputili na počinak, moralo je biti izvršeno u skladu s ustaljenom plemenskom procedurom. Tiranska vlast društvena pravila je držala ljude u ropstvu; u njihovu životu ništa nije bilo besplatno, spontano i izvorno. Nisu mogli prirodno napredovati prema bilo višim mentalnim, moralnim ili društvenim uvjetima.
Rani se čovjek nalazio u čvrstom stisku društvenih pravila; doslovce je bio rob općeprihvaćenih običaja; ali uvijek i znova, javljale su se varijacije i odstupanja od običaja koja su se usuđivala uvesti nove načine mišljenja i djelovanja i unaprijediti način života. No unatoč tome, inercija primitivnih ljudi predstavlja biološku kočnicu koja ljudima pruža zaštitu kako od prenaglog razvoja štetnih neprilagođenosti tako i od preuranjenog napretka civilizacije.
Ali običaji nisu posve zli; njihova se evolucija treba nastaviti. Ako bi čovjek radikalnom revolucijom pokušao korijenito izmijeniti društvene običaje, to bi se pokazalo gotovo kobnim nastavku civilizacije. Običaji predstavljaju nit¬ kontinuiteta koja je držala civilizaciju na okupu. Staza ljudske povjesti je prekrivena ostacima odbačenih običaja i zastarjelih društvenih navika; ali izuzev ako ne usvoji bolje i prikladnije običaje, ni jedna civilizacije neće moći preživjeti ako odbaci društvena pravila.
Društveni opstanak prvenstveno ovisi o naprednoj evoluciji društvenih običaja. Ovaj proces evolucije društvenih običaja izrasta iz čovjekovih eksperimentalnih nastojanja; ljudi upoznaju nove ideje--javlja se kompeticija. Napredna civilizacija opstaje ako prihvati napredne ideje; vrijeme i uvjeti konačno djeluju u korist opstanka grupe koja ima višu sposobnost preživljavanja. Ali ovo ne znači da je svaka nova i pojedinačna promjena u građi ljudskog društva bila povoljna. No, daljeko od toga! Tijekom svoje duge i napredne borbe, civilizacija Urantije je posvjedočila mnoge, mnoge nazadne situacije.
5. METODE OBRADE ZEMLJE--VJEŠTINE OPSTANKA
Zemlja je društvena pozornica; ljudi su glumci. Čovjek uvijek mora prilagoditi svoju predstavu okolnostima koje vladaju na zemlji. Evolucija društvenih običaja uvijek ovisi o brojnom odnosu između ljudi i zemlje. Ovo je istina unatoč tome što ne mora uvijek djelovati očiglednim. Pored životnog standarda, čovjekov odnos prema zemlji--njegova vještina opstanka--rezultira načinom mišljenja i života etničke zajednice--društvenim običajima. I ukupna suma čovjekova prilagođenja životnim zahtjevima nije ništa drugo nego njegova kulturna civilizacija.
Čovjekove najranije kulture su se javile duž riječnih obala Istočne Polutke i civilizacija je pri svom razvoju postigla slijedeća četiri značajna koraka:
1. Ubirački stadij. Glad je primorala
čovjeka na prvi oblik industrijske organizacije, primitivnu grupu ljudi koji bi se poredali u dugi niz i tako išli u potragu za hranom. Krečući se u potrazi za hranom, takav je niz znao iznositi po deset milja u duljinu. Bio je to primitivni nomadski stadij kulture koji se kao način života održao među afričkim Bušmanima.
2. Otkriće oružja i oruđa omogućilo je čovjeku da se počne baviti lovom te da se na taj način značjano oslobodi okova gladi. Domišljati Andonit koji je ozbiljno povrijedio šaku priliom teže borbe došao je na ideju (nije bio prvi koji se tome dosjetio) da zamjeni svoju ruku komadom dugog pruta na koji će životinjskim tetivama pričvrstiti komad kremena--kao zamjenu šaci. Mnoga su plemena neovisno učinila jednaka otkrića, i ovi su različiti oblici čekića predstavljali jednak od značajnih koraka naprijed u razvoju ljudske civilizacije. Određena australska plemena ni danas nisu ništa naprednija od ovog stadija civilizacije.
Plava rasa je razvila vrlo stručne metode lova i postavljanja zamki; ogradom rijeka mogli su uloviti veliku količinu ribe, odakle su dio mogli osušiti za zimske dane. Razvili su brojne vrste domišljatih zamki i stupica kojima su lovili divljač, dok se primitivnije rase nikad nisu upuštale u lov na veće životinje.
3. Pastirski stadij. Ova je faza civilizacije počivala na pripitomljenju životinja. Arapi i afrički urođenici predstavljaju primjer skorijih pastirskih naroda.
Pastirski je način života ljudima pružio još veću slobodu od ovisnosti o hrani; naučili su živjeti na interesu koji su dobivali od glavnice--mladim životinjama; i ovo im je donijelo više slobodnog vremena koje su mogli posvetiti kulturi i napretku.
U predpastoralnom je društvu vladala suradnja između suprotnih spolova, ali kako se stočarstvo više širilo, žene su gotovo postale robovima. U najranije je doba muškarac imao dužnost da obezbijedi životinjsku hranu dok je žena morala obezbijediti povrće. Žeenino je dostojastvo stoga smjesta značajno uniženo čim se muškarac počeo baviti stočarstvom. Ona je još uvijek morala teško raditi na uzgoju poljoprivrednih proizvoda, dok je muškarac mogao proizvesti veliku količinu životinjske hrane bez mnogo truda. Muškarci su tako postali relativno neovisni o ženama; ženin je položaj uveliko nastavio nazadovati kroz cijeli pastoralni stadij. Na kraju ovog razdoblja, ona nije bila ništa više nego ljudska životinja primorana na rad i proizvodnju potomstva, upravo kao što je stado životinja bilo primorano na rad i proizvodnju mladunčadi. Za pastoralnog doba, muškarci su osjećali veliku ljubav prema svojim životinjama; žalosno je bilo da nisu mogli razviti veću naklonost prema svojim ženama.
4. Zemljoradnički stadij. Početak ovog razdoblja je nastupio s uzgojem domaćih biljaka, i predstavlja najviši oblik materijalne civilizacije. I Kaligastija i Adam su ljude nastojali naučiti vrtlarstvu i zemljoradnji. Adam i Eva su se bavili vrtlarstvom a ne uzgojem životinja i vrtlarstvo je u to doba predstavljalo napredniji kulturni stadij. Poljoprivreda je oplemenila sve ljudske rase.
Zahvaljujući poljoprivredi, više je nego početverostručen odnos između čovjeka i zemljine. Ljudi su se istodobno mogli baviti zemljoradnjom i ranijim kulturnim stadijem stočarstva. U slučajevima gdje se istodobno održe sva tri stadija, muškarci se bave lovom dok žene obrađuju zemlju.
Uvijek je vladao sukob između stočara i zemljoradnika. Lovci i stočari su bili vojnički raspoloženi; zemljoradnici su bili miroljubiviji. Pri uzgoju životinja, čovjek je morao upotrijebiti silu i borbu; uzgoj biljaka zahtijeva strpljenje, mir i spokoj. Poljoprivredni i industrijski razvoj predstavljaju mirnodobske aktivnosti. Ali kao društvene aktivnosti, i jednai druga imaju slabost koja počiva u nedostatku uzbuđenja i avanture.
Ljudsko je društvo evoluiralo od lovačkog stadija kroz pastoralni, sve dok se nije pojavio zemljoradničko-sjedilački način života. I svaki je stadij ovog sve naprednijeg razvoja civilizacije bio praćen sve manjim i manjim stupnjem nomadstva; ljudi su sve više i više naginjali sjedilačkom životu u dvome domu.
I poljoprivredu danas zamjenjuje industrijski razvoj praćen sve većom urbanizacijom i uvećanjem broja nezemljoradničkih građanskih grupa. Ali industrijsko se doba ne može nadati opstanku ako njegove vođe ne spoznaju da čak i najviši društveni razvoj uvijek mora počivati na zdravoj poljoprivrednoj osnovi.
6. EVOLUCIJA KULTURE
Čovjek je stvoren da živi na zemlji--djete prirode; kako god ozbiljno pokužavao pobjeći od zemlje, on na koncu konca mora dožvjeti neuspjeh. O svakom je čovjeku istina rečena: "prah si, u prah ćeš se i vratit." Čovjekova je osnovna borba bila, jeste i uvjek će biti--borba za zemlju. Prve društvene zajednice primitivnih ljudskih bića stvorene su kako bi se izvojevala borba za zemlju. Brojni odnos između čovjeka i zemljine površine počiva u osnovi cjelokupne društvene civilizacije.
Zahvaljujući znanosti i različitim vještinama, čovjek je svojom inteligencijom uvećao zemljine dobiti; prirodni porast stanovništva je istodobno donekle doveden pod kontrolu, što je stvorilo uvjete za opstanak i za slobodne aktivnosti koje su vodile izgradnji kulturne civilizacije.
Zakon koji upravlja ljudskim društvom zahtijeva da pučanstvo bude u izravnom odnosu s vještinom za upotrebu zemlje i u obrnutom odnosu sa životnim standardom. Čak više nego je to danas slučaj, tijekom ovog najranijeg razdoblja, zakon ponude i potražnje i njegova primjena u području koje se tiče čovjeka i zemlje utvrđuje njihovu vrijednost. Kad je puno zemlje--nezauzete teritorije--velika je potreba za ljudima što povisuje vrijednost ljudskog života; gubitak života stoga djeluje zastrašujuće. U slučaju manjka zemlje koji je praćen prenapučenošću, ljudski život gubi na vrijednosti, te čovjek tako tako promatra rat, glad i epidemije s manje zebnje.
Pri umanjenju produktivnosti zemlje ili pri porastu pučanstva, ponovo se uspostavlja neminovna bitka; na površinu izbijaju najgore crte ljudeke naravi. Pri porastu produktivnosti zemlje, unaprijeđenju mehaničkih vještina i umanjenju pučanstva, obično semogu vidjeti bolje strane ljudske naravi.
Život u perifernim oblastima vodi razvoju nekvalificirane radne snage; lijepe umjetnosti i istinski znanstveni napredak, zajedno s duhovnom kulturom, svi najbolje opstaju u većim životnim centrima kada počivaju na temeljima poljoprivrednog i industrijskog pučanstva nešto nižeg brojnog odnosa izemđu zemlje i čovjeka. Gradovi uvijekuvećavaju moć svojih žitelja--radi doba ili zla.
Veličina obitelji je uvijek ovisila o standardu života. Što je viši standard života, manja je vličina obitelji, čak i do točke koja vodi stagnaciji ili postupnom izumiranju.
Životni je standard stoljećima određivao kvalitetu opstalog pučanstva nasuprot pukom kvantitetu. Lokalni klasni standardi su vodili stvaranju novih društvenih kasti, novig društvenih zakona. Kad životni standardi postanu bilo suviše složeni ili suviše rastrošni, oni vrlo brzo postanu poguni. Kaste predstavljaju neposredan rezultat visokog društvenog pritiska surove kompeticije koja predstavlja rezultat prenapučenosti.
Rane su rasne često pribjegavale metodama koje su nastojale ograničiti pučanstvo; sva su primitivna plemena imala običaj usmrtiti svu deformiranu i slabašnu djecu. Prije doba kad su muškarci počeli kupovati svoje žene, ljudi su obično ubijali žensku djecu. Nekom su prilikom znali zadaviti djete pri rođenju, dok bi ih najčešće znali ostaviti da sama izdahnu. Otac blizanaca je obično insistirao da se jedno eliminira radi ondašnjeg vjerovanja da višestruko potomstvo predstavlja bilo rezultat magije ili nevjerstva. Dok su nekoć ovi tabui postali gotovo univerzalni, ovakve ideje o rođenju blizanaca nikad nisu postale dijelom andonitskih vjerovanja; ovi su narodi uvijek promatrali blizance srećnim znakom.
Mnoge se rase rano ovladale vještinom pobačaja, što je postalo vrlo čestim nakon što su vanbračna djeca postala tabuom. Djevojke su dogo imale običaj ubijati svoju djecu, dok su među civiliziranijim narodima nezakonita djeca postala slugama djevojčine majke. Mnogi primitivni klanovi su doslovce istrijebljeni radi kombinacije podbačaja i čedomorstva. No unatoč zahtjevima društvenih običaja, rijetko je bio slučaj da bi majka zadavila podojeno djete--majčinska je naklonost bila suviše snažna.
Čak i u dvadesetom se stoljeću mogu susresti ostaci ovih primitivnih oblika kontrole pučanstva. U Australiji postoji pleme čije majke ne žele podići više od dvije ili troje djece. Ne tako davno, jedno je ljudoždersko pleme imalo običaj pojesti svako pet djete. Neka madagaskarska plemena još uvijek imaju običaj ubiti djecu rođenu određenim nesrećim danima, što rezultira smrću otprilike jedne četvrtine sve novorođenčadi.
Sa svjetskog stanovišta, prenapučenost nikad prije nije predstavljala ozbiljan problem, ali s umanjenjem broja ratnih sukoba i s uvećanjem znanstvene kontrole ljuedkih bolesti, ona može postati ozbiljan problem u budućosti. U takvom će se slučaju svjetske vođe naći pred velikim ispitom svoje mudrosti. Hoće li vođe Urantije imati dovoljno uvida i hrabrosti da podstaknu umnožavanje osrednjih ili uravnoteženih ljudskih bića umjesto što će pružati podršku nadnaravnim ljudima kao i sve većem broju subnormalnih? Podrška treba biti pružena normalnom čovjeku; on je srž civilizacije kao i izvor koji daje osnovu mutiranju genijalnih predstavnika određenih rasa. Subnormalni se ljudi moraju nalaziti pod kontrolom društva; oni se ne smiju umnožavati u većem broju nego što može podmiriti potrebe nižih razina industrijske aktivnosti čiji zadaci zahtijevaju nisku inteligenciju koja prevazilazi životinjska obdarenja, ali koji ne smiju postati teretom višim ljudskim oblicima.
[Predstavio Makiventa Melkizedek koji je nekoć prebivao na Urantiji.]
Post je objavljen 29.05.2005. u 00:19 sati.