Marketing
BAULJAR
Bormeč, bio je to dug i ugodan put. Od gazde Masneca, do ove gostionice gdje sad sjedim, točno nasuprot carinskog prijelaza, prešao sam ravno 17 kilometara. Ugodnih, po hladovini. Po fotosima ste mogli zaključiti da sam krenuo rano ujutro. I dobro ste zaključili, ako ste zaključili.
Doduše, malo sam požurio da me ne uhvati ovo afričko sunce. I posljednjih sedam kilometara, shvatio da ne treba žuriti, jer je već postalo vruće.
E, sad, kako je to kad zvizdan upeče, a vi morate doći kamo ste naumili?
Ako se sjećate nekih Olimpijskih igara ili Svjetskog atletskog prvenstva i onog glasovitog natjecanja u hodanju na 20 km. Atletičarke su, svega stotinjak metara prije cilja, počele bauljati, uopće ne znajući gdje su. Imale su samo cilj pred sobom, pa su bauljale s jednog kraja atletske staze, na drugi. Jedan moj pokojni prijatelj, pjesnik Frenky, kad bi se napio znao je bauljati od zida na jednoj strani ulice, do zida na drugoj strani. Zanosio se da smo uvijek mislili kako će se složiti na kolnik. Ali nije!
Ma sve znam, ozbiljno. I da se zanosim lijevo/desno (nigdje moga stana), i da tek sad kužim one atletičarke, i da shvaćam Frenkyja, i da ću se složiti kao u usporenim filmovima, uredno. Najprije noge u dva dijela, onda trup i, naposljetku glava. Izgledat ću kao prilično uspuhan paket.
I već sam mislio odustati i leći u ugodan hlad pokraj puta. Zamislite sebe: svuda oko vas hladovina, a samo na cesti sunce prži neoprezne girice i nerazumne pješake. Ne znam zašto, ali nisam odustao.
Ne bih se mogao sjetiti kako sam došao do Masneca, ali došao sam.
Došao na cilj!
Sad sam mudriji. Čekam da se zvizdan umori. Odmaram i čekam svojih novih tri-četiri sata!
I Đurmanec.
Post je objavljen 28.05.2005. u 13:24 sati.