Samo da se malo podsjetimo:
Izvor Privredni vjesnik,2003
ZAŠTO JE BORBA PROTIV KORUPCIJE ISPALA IZ PREDIZBORNE KAMPANJE?
Ozakonjena mogućnost korupcije
Zakon o sukobu interesa državnih dužnosnika i saborskih zastupnika, umjesto da suzbija društveno i ekonomsko zlo, koje je i Dante osudio u svom Paklu, zapravo nudi svojevrsnu amnestiju kršiteljima temeljnih normi ponašanja
Predizborna kampanja 2003. u Hrvatskoj se razbuktava. Pršte svakojake optužbe stranačkih čelnika na račun konkurenata od protivljenja ulasku u EU, čak do veleizdaje, ako se ne glasuje za određenu stranku. Ali optužaba na račun korupcije, zlouporabe javnog položaja u privatne svrhe, gotovo da i nema ili su marginalizirane.
Hrvatska ima puno ekonomskih problema kao što su visoka nezaposlenost, visoka eksterna zaduženost, visok deficit bilance plaćanja itd. Ja bih se, međutim, usudio reći da je najveći ekonomski problem u Hrvatskoj visok stupanj korupcije. I jedna međunarodna institucija u svome izvješću o korupciji u svijetu, svrstala je Hrvatsku na vrlo visoko mjesto, zajedno s Kolumbijom, u kojoj je najveća narko-mafija u svijetu. Ako nas i međunarodne institucije tretiraju kao vrlo korumpiranu zemlju, zašto onda u predizbornoj kampanji nije stavljen jači naglasak na borbu protiv korupcije?
Da je korupcija velika društvena i ekonomska izopačenost, poznato je od davnina. Još je Dante korumpirane svrstao u najniži krug Pakla da bi pokazao kako je to veliko društveno zlo.
Korupcija se u razvijenim zemljama smatra jednim od najvećih, moralnih, ekonomskih i političkih zala. Ustav SAD-a predviđa da se postupak za svrgavanje Predsjednika može pokrenuti zbog veleizdaje i zbog korupcije.
Prelijevanje iz javnih u privatne džepove
Korupciju u Hrvatskoj možemo definirati kao prelijevanje sredstava iz javnog sektora u privatne džepove, uz pomoć državnih dužnosnika bilo koje razine. Vrlo često nastaje zbog "simbioze" privatnog i javnog sektora u kojem privatni sektor siše sredstva javnoga. Na taj način nastaju privatni profiti na račun poreznih obveznika. Na primjer kad državni dužnosnici ili njihova rodbina ili prijatelji imaju privatna poduzeća. To je, nažalost, u Hrvatskoj vrlo često. Zato se ni tzv. Zakon o sukobu interesa državnih dužnosnika i saborskih zastupnika nije mogao dugo vremena donijeti. A kad je nedavno donesen, zapravo je ozakonio mogućnost korupcije. Naime, određivanjem granice vlasništva od 25 posto u poduzeću kojim se stvaraju uvjeti za konflikt interesa, ne sputava mogućnost korupcije. Dapače. Podsjećam da su u novom Sustavu nacionalnih računa (SNA), što ga je UN objavio 1993. (mi smo ga preuzeli i objavili 1995), strane direktne investicije (FDI) definirane kao kupnja udjela u vlasništvu od 10 posto ili više. Naime, smatra se da se udjelom u vlasništvu poduzeća od 10 posto ili više, može bitno utjecati na upravljanje poduzećem. Ta je granica (10 posto) sadržana i u svim publikacijama EU, MMF-a i Svjetske banke. Zašto onda Saboru nije bila dovoljna granica udjela u vlasništvu od 10 posto, nego ju je povećao na 25 posto ?
Korupcija ima mnogo štetnih ekonomskih i socijalnih posljedica. Osim što zagađuje moralni okoliš, korupcija djeluje na povećanje troškova ekonomskih transakcija kao i svaki porez povećavajući jedinične troškove i smanjujući konkurentnost hrvatskog izvoza. Povećanjem neizvjesnosti i pravne nesigurnosti, korupcija djeluje na smanjivanje investicija, pa time usporava privredni razvoj. Na usporavanje privrednog razvoja korupcija može djelovati i smanjivanjem kvalitete javne infrastrukture, javnih usluga, smanjivanjem poreznih prihoda, lošijom alokacijom resursa jer destimulira proizvodne aktivnosti itd.
Privatizacija donijela "istočni" grijeh
U Hrvatskoj je najveći stupanj korupcije učinjen u procesu privatizacije od njezina početka pa do danas, kad su državni dužnosnici imali povjerljive informacije i često diskrecijsko pravo u donošenju odluka pa su osigurali sebi i "svojima" povoljnije uvjete "kupnje" poduzeća, banaka itd. Kao rezultat došlo je do velikih preraspodjela nacionalnog bogatstva. Neki su postali vrlo bogati, a drugi vrlo siromašni. Neki su postali toliko moćni da se smatraju svemoćnima pa zaboravljaju zašto su izabrani. Birači su, međutim, izabrali političare da promiču javni, opći interes, a ne svoj privatni ili stranački.
Nakon osamostaljenja, prihvaćena je ideja da će se privatizacijom svega postići maksimalna efikasnost hrvatske privrede. Zato su se vlade bavile rasprodajom državne imovine, a ne njezinim upravljanjem. Vlada je izabrana da zemljom upravlja, a ne da ju rasprodaje.
Iluzija da će se totalnom privatizacijom društvenog vlasništva automatski prijeći u tržišnu privredu i postići maksimalno blagostanje stanovništva vrlo skupo je plaćena. Rezultat je bio velik porast nezaposlenosti, korupcije, neizvjesnosti, zaduženosti (unutarnje i vanjske), a ne porast blagostanja ukupnoga stanovništva.
Model privatizacije definiran dosadašnjim zakonima o privatizaciji u Hrvatskoj pustio je s lanca moralnih ograničenja jedno od najvećih zala - pohlepu (drugi od sedam smrtnih grijeha). Pohlepa je rodila korupciju. Korupcija je rodila pljačku državne imovine, propasti poduzeća (jer su društvena poduzeća "kupovali" pojedinci koji nisu znali upravljati), porast nezaposlenosti, raslojavanje društva, porast socijalnih problema i napetosti itd.
Korupcija u Hrvatskoj raste sa smanjivanjem stupnja odgovornosti državnih dužnosnika, s porastom njihovih diskrecijskih prava odlučivanja, ali i s porastom stupnja monopolizacije (koncentracije) u realnom i financijskom sektoru privrede. Zato se stupanj korupcije u hrvatskoj privredi može mjeriti zbrojem stupnja koncentracije (monopolizacije) i stupnja diskrecijskih prava državnih dužnosnika, umanjen za stupanj njihove odgovornosti. U Hrvatskoj je stupanj koncentracije u realnom i posebno u financijskom sektoru vrlo visok, za razliku od stupnja odgovornosti državnih dužnosnika.
Problem je legalna korupcije
Kad korupcija uzme maha i raširi se po cijelom sistemu, ekonomskom, pravnom, zdravstvu, školstvu, državnoj upravi itd. ona postaje "sistemska" korupcija. Često se i sami zakoni pišu tako da pogoduju korupciji. Tada korupcija postaje ugrađena u sustav i postaje "zakonita". Tako nastaje "grijeh struktura". Tu spada i nedavno u Saboru donesen "Zakon o sukobu interesa", gdje je granica "sukoba interesa" definirana s udjelom od 25 posto. Taj grijeh struktura postoji i drugdje u svijetu. Nedavno je prof. H. Mintzberg govoreći o korupciji u SAD na primjeru Enrona, rekao: "Enron nije problem... Enron je ilegalna korupcija. Pravi je problem legalna korupcija".
Ukazivanjem na "grijeh struktura" zagrebački je nadbiskup kardinal Bozanić prije nekoliko godina s pravom stekao simpatije borca protiv korupcije.
Da bi se eliminirala korupcija potrebna je radikalna reforma državne uprave, povećanje njezine transparentnosti i individualna odgovornost svakog subjekta. Međutim, da bi se to ostvarilo potrebna je politička volja da se uklone korumpirani dužnosnici od vrha do dna administrativne piramide. A ta se politička volja treba izraziti i u ovoj predizbornoj kampanji. Zato i u ovoj predizbornoj kampanji program borbe protiv korupcije treba zauzimati najvažnije mjesto. Sva kaznena djela korupcije (ne samo u procesu privatizacije) nova vlada treba proglasiti nezastarivima i ukinuti imunitet za progon djela korupcije svakom državnom dužnosniku.
Treba primijeniti sva tri pristupa suzbijanju korupcije: 1) Administrativne i pravne reforme (reforma sudstva i državne uprave, ograničenja diskrecijskih prava javnih dužnosnika i povećanje transparentnosti njihova odlučivanja). 2) Moralno diskreditiranje korumpiranih dužnosnika direktnim ukazivanjem na korumpirane državne dužnosnike posebno na one koji utječu na donošenje zakona koji potiču, štite korupciju ili ometaju njezino suzbijanje. 3) Sustavne reforme državnog sektora kroz povećanje konzistentnosti i smanjivanje opsega pravne regulative i izgradnju efikasnih kontrolnih mehanizama i institucija.
Zato je sada važno da na izborima pobijede one stranke ili koalicije koje su svjesne važnosti borbe protiv korupcije i imaju moralni dignitet da ju provedu bez obzira na njihovu političku orijentaciju. Međutim, ovako relativno zanemarivanje borbe protiv korupcije u predizbornoj kampanji ne daje nam osnove za vjerovanje da su političke stranke u Hrvatskoj prepoznale važnost problema korupcije i potrebe njezina eliminiranja da bi se ostvarile nužne pretpostavke privrednog razvoja Hrvatske.
U poplavi svakakvih koalicija da se osvoji vlast možda nas ne bi trebalo začuditi kad bi korumpirani političari osnovali koaliciju poštenih namjera radi "energične" borbe protiv korupcije. Možda narod ponovno zaboravi Kristovu pouku da ih se treba prepoznati "po plodovima" dakle po rezultatima, a ne po obećanjima. Zato je na koncu umjesno parafrazirati A. Starčevića: Ako narod ne razaznaje bolje od gorih, bit će mu kao i do sada.
dr. Mate Babić
Post je objavljen 27.05.2005. u 15:03 sati.