Htio sam reći i napisati puno stvari. Kad god nemam ništa pametno za reći - počnem brbljati. Ali sam shvatio: " nekada je tišina najbolji govor. Govor koji će reći više stvari nego sati i sati razogovora."
Počeo sam to i primjenjivati, i umjesto rijeke riječi uputim samo blagi osmijeh i topli pogled. Kada je nekome teško ne trebaju mu moje teze i teorije kako će mu biti bolje - nekada (ne uvijek) je bolje samo sklopiti oči, pružiti ruku i topli zagrljaj. Time je rečeno sve i tada se duše spajaju.