Pregled posta

STARI DUG I NOVA POZNANSTVA

Obećao sam nekima, od onih koji su me pozvali na čašu hladne vode, da ću ih posebno spomenuti. To činim sada, budući da od umora i žuljeva ne mogu spavati, ali mogu misliti i pisati.

LJUBAZNE MLADE DAME IZ PETROVSKOG
Ne znam je li vas ikad put naveo kroz Petrovsko, ali mene jest. To je jedna mala općina, okružena sa jedanaest naselja, koja se popela na brdo i odatle dominira sve tamo do dvorca Bežanca u kojem me počastiše hladnim sokom.
Dakle, tek što se popeh do škole u Petrovskom, vidjeh dječake i djevojčice kako na školskom igralištu igraju neku igru loptom, sličnu nogometu. Dvije djevojčice su, odvojene od drugih, trenirale karate. Naslonih se na štap da malo predahnem, što činim uvijek kad svladam koji od (za mene) himalajskih zagorskih vrhova.
A curice povikaše – Je, on je. Onda su se malo došaptavale, pa me pozvale u dvorište. Jeste li vi onaj koji hoda?, upita me izravno neka desetgodišnjakinja, očiju zelenih gotovo kao lišće s obližnje trešnje.
I eto, tako, popričasmo malo o životu i TV programu, a onda ih zamolih da mi poziraju. Dakako, sve djevojčice su pristale, a dječaci nisu.
Napisah jednoj svoju adresu, pa ako koja od njih sada čita ovaj tekst, molim da pozdravi sve djevojčice i dječake škole u Petrovskom, i da im zahvali na čaši hladne vode kojom su me napojile!

PAS KOJI VOLI UMORNE PUTNIKE
Pasa se ne bojim. Skužio sam njihovu pasju filozofiju. Laju vrlo ljutito, a kad krenem prema njima, brzo se skriju u svoju kućicu, svoju pasju slobodicu, odakle nastavljaju s lajanjem, nešto manje glasno.
U nekom naselju, na jutrošnjem putu od Pregrade prema Kumrovcu, odmah na brdovitom izlasku iz Pregrade, jedan je ljuti njemački ovčar skočio prema ogradi, kao da me se želi dočepati svojim prekrasnim, velikim bijelim zubima. Ali, kad je vidio kako dahćem uzbrdo, hvatajući kisik ustima, nosom, ušima, očima, a, bormeč i rukama, zaustavio se i kao da me gledao s razumijevanjem, mašući kitnjastim repom. Valjda je razumio kad je skužio da mi se jezik vuče novopostavljenim asfaltom. Njegove pametne oči gledale su me s ljubavlju. Ili se to meni samo učinilo.

ŠARMER PURAN I MUZIKALNA OBITELJ
Na adresi Dubravica 6, nešto prije naselja Valentinovo, zastao sam diveći se jednom puranu. E, baš se vraški pravio važan, napuhavajući se i hodajući ponosno dvorištem punog kokica i drugih pernatih zvjeraka.
Bio je baš lijep, bez obzira što purane obožavam samo ako su okruženi mlincima.
- Ojte si popiti jednoga gemišta, pozva me gazda kuće Dragutin Šlogar.
- Hvala vam, ali ne pijem alkohol, pa ni kao gimištec, zahvalio sam, ali čaša hladne vode baš bi mi prijala.
- Hote nutra, bu se već nekaj našlo.
I, eto me, već sjedim u kuhinji sa sjajnom obitelji Šlogar. Mama Ruža donijela mi je pravog hladnog mlijeka. Skanjivao sam se popiti pola litre mlijeka, a Ruža će:
- Kaj se nećkate, mi vam imamo pet krava, pa nam je puna kuća mlijeka.
I tako razgovarasmo o svemu pomalo, a najviše o djeci.
Šlogari imaju petero djece. Tata je nekad bio trgovac, a kad je otišao u mirovinu, počeo se ozbiljno baviti poljoprivredom. I tako školuje djecu. Najstariji Ivica je strojarski tehničar, automehaničar, a svira jako dobro harmoniku i klavijature. Srećko je student PMF u Zagrebu, svira klarinet i tenor saksafon. Valentina studira edukacijsku rehabilitaciju, a, kako kaže mlađa sestra, ona je mažoretkinja u penziji. Naime, pet je godina bila predvodnica Desiničkih mažoretkinja. Marina je gimnazijalka, treći razred. Uči solo pjevanje, a svira – trubu. Vrlo je lijepa, da ne kažem atraktivna mlada dama, pred kojom stoji, vjerujte mi, lijepa glazbena budućnost. Već je vidim s trubom u ruci, svira kao Veliki Sachmo, pa onda zapjeva onim anđeoskim glasom. Najmlađi, Zdravko ide u šesti osnovne, a svira bariton, onaj zavrnuti limeni instrument.
Djeca imaju obiteljski orkestar, pa sviraju okolo po svadbama i ostalim svečanostima. Oni koji ih poznaju, kažu da su odlični. Naravno, pomažu roditeljima, jer nije lako sa pet krava, četiri svinje, 80 komada razne peradi, četrdesetak kunića, pet jutara zemlje i onim šepurastim puranom.
- Kaj bu s puranom?, pitam.
- Ne bi još dugo tak hodal dvorištem, otkri mi Ruža malu tajnu.

VIŠE NIKAK NEG NEKAK
Poziv iz gostionice Sadek u samom središtu Desinića, vlasnice Zdenke Ceraj, nisam mogao odbiti. Naime, pozvao me jedan gospodin mojih godina. Primih ponudu i popih tri decilitra hladne mineralne vode.
I, kako to već biva, razvi se priča o svemu i svačemu. Naravno, ljudi kao ljudi. Nešto vole, a nešto ne vole, ali se jednoglasno slažu da baš i nije nekak, zapraf da je više nikak neg nekak.
Ja sam se našalio parafraziraju Krležu – Nigdar ni bilo nikak, da ni bilo nekak, pak bu vezda nekak bilo, ar bu nam i nikak bilo...
Oni se nasmijaše, poželješe mi uspješno hodanje, a ja krenuh cestom prema Kumrovcu.

DOBRA GOSPODARSKA ZGRADA = DOBAR GAZDA
Možda nisam normalan, ali često znam stati i diviti se nekim običnim stvarima. Eto, u selu Šimunci, nekoliko kilometara od Desinića, zastadoh ispred lijepe kuće diveći se ogromnoj gospodarskoj zgradi. Činila mi se tako urednom da poželjeh pogledati unutra. I dok sam se ja skanjivao, iz kuće je istrčala Biserka Kramarić:
- Joj, gospon Blogomobil, vi jako dugo hodate. Ojte se malo osvježiti.
I popeh se na terasu prvoga kata.
Obitelj Kramarić, Biserka, Mato i kćerka Martina počastiše me hladnim sokom.
Objasnih im da nisam stao zbog soka, nego zbog gospodarske zgrade, najljepše i najurednije koju sam do sada vidio.
Glava kuće, Mato, objasni mi da hrane telce dok ne dostignu 600 kg, a tada ih prodaju. Ne cvjetaju im dobre cijene, jer ih kupac ucjenjuje. Naime, spušta cijenu do neisplativosti. Njihov susjed ima 20 bikova za prodaju, ali ih ne može nikome prodati budući da ne pristaje na ucjenjivanje.

KUMROVEC
I stigoh u Kumrovec prepun svijeta. Došli ljudi, kažu pedesetak autobusa i bezbroj privatnih automobila posjetiti rodno mjesto Josipa Broza Tita. Iznenadio sam se kad sam vidio da je većina od njih mlado. Čini se da sam ja bio među najstarijim. I bilo ih je odasvud. Uredno kupuju suvenire.
Vidio sam i Rabljenog političara, ali nisam znao da je to on, budući da nisam bio pročitao njegov komentar. Ako sutra bude za stolom i pravio ukrasnu suvenirsku grnčariju, svakako ću ga pozdraviti i upoznati se s njim.
U Kumrovcu nema soba za spavanje, pa sam morao ponovo otpješačiti do Zelenjaka.

Danas sam hodao ravno 24 paklena kilometra. Sutra se spremam proći kroz Zagorska Sela. Tamo ću posjetiti Borisa Mutića, ako je doma. Volio bih stići do Velikog Tabora i tamo naći konačište. Prekosutra ću do Đurmanca, preko Huma na Sutli. A odatle ću, preko Donjeg Macelja ili Gornjeg Jesenja početi bauljati, kako me svakodnevno razvesuljuje Vlado Felker, Varaždinskom županijom.

Post je objavljen 26.05.2005. u 23:27 sati.