Vjerujem da su se svi, koji su bili mlađi kada su se morali voziti nekim oblikom javnog prijevoza, često susretali s rečenicom: "Kako su mladi danas nepristojni." Naravno ima proširenih verzija tipa :"Zar vas u školi ne uče pristojnosi?" ili "Kako vas to roditelji odgajaju."
Makar, ja osobno mislim da im je "U naše doba su mladi bili pristojni." najdraže. Ja sam iz Zagreba i moram se gotovo svakodnevno voziti tramvajem, tako da mi se to sve često dešava. Vjerujem da i ostali imaju slična iskustva.
Možda vam se nekada desilo da ste bili u školi/na faksu i napokon je završilo sve što ste trebali tamo obaviti. Napokon ste se mogli vratiti doma, sa svom hrpetinom stvari koju ste trebali imati vani. Kada ste dočekali tramvaj/bus nakon kojih samo 20 minuta naišli ste u njemu na prazno sjedalo i bez razmišljanja zahvalno se sjeli. No nakon nekoliko stanica ulazi starija gospođa i uoči vas kao najmlađu osobu u neposrednoj blizini. Nakon tog vam se približi, nagne nad vas, počne kašljiat, stenjat, pogledavat vas i sl. Ako ste jače volje ili preumorni odlučit ćete ju ignorirati, sve dok vam netko od, oh tako brižnih, ljudi u tramvaju ne dobaci:"Mogo bi se ustati gospođi." Ili ste dobra duša pa se ustanete odmah čim vidite da se gospođa "muči", uglavnom zbog svojih 30+ kila previše. Otrpite do svoje stanice gotovo ne primjetivši da niste dobili ni hvala, jer je očito mjesto za sjedenje u tramvaju privilegija starih.
Dobro, istina, prznaju oni i to pravo invalidima - onima s vidljivim nedostacima ili slijepcima.
Što je s trudnicama? Nedavno sam čula u tramvaju jednog starijeg gospodina koji je posprdno pričao svom nekom tam prijatelju:
"Dođem ja jednom u tramvaj, i, znaš kak je ta mladež danas nepristojna? Stojim ja tam, teško mi je, a kraj mene sjedi neka mlada gospodična. Kažem joj ja 'A da mi se mlada dama ustane?' I onda mi ona kaže da je trudna. Meni je izgledala ko da nemre imati preko 16*haha*, al nisam htio pitati*haha*."
I onda takvi ljudi kažu da je tehnologija kriva što nemamo poštivanja prema starijima......
Sve sljedeće što ću ispričati su moja vlastita iskustva, stvari koje sam morala proživjeti zahvaljujući velikoj pristojnosti starijih ljudi koji govore:
1. od starijih se uči kako se treba ponašati
2. zašto je mladež danas tako nepristojna?
Nekome možda ovaj moj osvrt na naš svijet izgleda kao napad na starije...who cares? Iskreno, mislim da im za ovo imam pravo prigovarati koliko mi srce želi. Da počnem iz početka. Kada sam se počela intenzivno koristiti tramvajem kao prijevoznim sredstvom još sam bila poprilično mlada i naivna, i u potpunosti sam se trudila da starijima, invalidima,trudnicama i roditeljima s malom djecom prepustim sjedalo. Sve dok me to nije dovelo u bolnicu na operaciju. Naime, nekoliko godina ranije imala sam nezgodu na skijanju, no osim rijetkih prodornih bolova nisam imala smetnje. No od putovanjem ultrakvalitetnim ZETovim prijevozom koljeno me počelo sve više gnjaviti i morala sam u bolnicu na artroskopiju koljena-da saznam kako će mi koljeno, ako ga se ne potrudom sačuvati, izgubiti svoju funkciju. Tada razmišljajući shvatila sam da mi se nitko od tih ljudi kojima sam se ustajala nisu za to zahvalili(osim nekoliko rijetkih izuzetaka, svaka im čast). Nakon što sam se odlučila čuvati koljeno skvatila sam kako stari ljudi znaju biti odvratno (licemjerno, jer nama mladima spočitavaju točno takvo ponašanje). Evo nekoliko primjera, da više ne duljim:
~ 2 tjedna nakon operacije, kada mi je koljeno još bilo u zavojima i nisam ga mogla savijati, trebala sam ići u školu. Nažalost, starci mi nisu imali za auto, pa sam morala ići tramvajem. Hvala Bogu, odmah sam našla na mjesto. Na nesreću, toćno nasuprot jednoj babi. I nakon nekoliko stanica uđe u tramvaj jedna mlada djevojka koja stvarno nije mogla hodati. Kad je ta baba shvatila da se neću ustati, kaže ona djevojci:" Hoćeš da ti se ustanem"..i počne se dizati, pogleda me i kaže:"A baš bi se mlada gospodična mogla ustati." Kad sam joj rekla da imam nedavno operirano koljeno, njen komentar je bio:"Da, da..."
~pošto često ulazim na prvoj stanici tramvaja često dođem i do mjesta za sjedenje. I tako neki dan nakon par stanica uđe stariji čovjek s starijom ženom i nekim mladim tipom. On se sjedne na jedino prazno mjesto i počne komentirati:"A baš bi se gospodična mogla ustati." I tak si oni neko vrijeme razgovaraju dok ja nisam skužila da to oni o meni, i okrenem se da ih pogledam. Dođe stariji:"Da ti,ajde se ustani." Nisam bila raspoložena za svađu ni ništa, čak nisam bila umorna nit me je koljeno boljelo, al sam se odlučila držati svojih principa. "Možete me bar zamoliti.", odogovorila sam mu. Na to se on podsmjehnuo i rekao:"Kaj si ti neka punkerica (???) kad tako odgovaraš?". Mlađi me je krenuo potegnuti za ruku (!!!) bjesno kazavši:"Daj se diži." Na to sam im rekla da imam operirano koljeno...mlađi je ustukno i rekao:"Pa ne vidi se.". Nakon toga su me ignorirali. Mislim da je negdje u toj priči bio i komentar o pristojnosti. Od muškarca koji nije dovoljno pristojan da toj ženi sa sobom prepusti prvo mjesto??
~jednog dana je u tramvaj ušao starac stenjajući od kada su se vrata pred njim otvorila. To je bilo nedugo nakon operacije i odlučila sam da se neću ustati. Ustao u mu se neki dečko ispred mene. No on je cijelim putem(pol sata...) pričao o tome kako sam ja očito tako nepristojno odgojena cura. Ko da mu je najbitnije bilo da mu se baš ja ustanem, a ne netko u tramvaju kom nije teško stajati...
~uđe mlađa ali deblja starija gospođa u tramvaj na prvoj stanici (isto nedugo nakon operacije) i poništava kartu. Ja se sjednem na mjesto kraj aparata. Nakon toga je do svoje izlazne stanice vikala kako sam joj se ja sjela na mjesto (?!). Kad god sam uspjela doći do riječi, i reči da imam operirano koljeno, odmah bi me presjekla da lažem.
~bilo je desetak slučajeva da je ušla starija osoba, neki "dobrotvor" bi me izvrjeđao da joj se imam ustati. Kad bih rekla da imam problema s koljenom bilo bi ili 1. joj, daj ne laži
ili 2. ah, pa sorry, ne vidi se(pa ne piše ti na čelu i sl.).
--->bilo je i još slučajeva, ali mislim da nema potrebe da ih spominjem
Fascinantna je jedna činjenica :od operacije do danas(prišlo je preko godinu dana) me nitko niti jednom nije zamolio da mu se ustanem.
Uf, kako je ovo dugačko...Al mislim da je to nešto što sam stvarno trebala napisati.
Post je objavljen 26.05.2005. u 23:25 sati.