Nije me bilo dugo. Ovi me blogovi ne leže, mada je to idealna prilika da kritiziraš nekog i budeš zadovoljan sam sobom zbog toga.
Evo neki dan hodam ja sa svojom rodicom Ilicom, i nas dvije, optimistične kakve jesmo, stale smo nizati stvari koje mrzim. Zamislio bi se čovjek koliko toga ima. Zanimljiva je to igrica. Ne da mi se sada pričati o tome.
Uglavnom, bio je to početak dva najgora tjedna u mom životu. Nije se ništa značajno dogodilo. Osim te praznine. Tjeskoba zove se to, mislim. Pokušala sam sam svom dosadnom cimeru objasniti što je to, a on je zaključio da imam asmu. Luzer. Uglavnom, sljedila su razočarenja u ljubavi, školovanju, životu općenito. Mislim da sam trenutno na dnu dna. Jer pošto je ta psihička kriza djelomično prošla i praznina iščeznula, fizički sam klonula i razbolila se ko prase, i imala fibru i grlo me bolilo i sve.
Žalim samu sebe. Kada smo kod toga, dečko moje rodice koja mi je ujedno i cimerica, nazovimo ga ovom prilikom Tjabo, još za vrijeme "praznine" rekao mi je da sam dosadna i da se uvik žalim. Izbeštimala sam mu sve živo, ali taj idiot imao je pravo. Žalim ti ga se, žalim i žalim. Hitno sam zvala sve svoje prijateljice, one jedine koje cjenim, iz srednje škole, i one se opovrgnule to, štoviše naglasivši da nikd ne govorim o sebi i da bi trebala. Zanimljivo. Možda je problem što sam cijeli život mučala i trpila, pa sam sada pukla. Pukla ko pukla. Kada smo kod toga, u zadnje me vrijeme drži paranoja da bi mogla završiti u ludnici kao Vladimir Vidrić. Valjda neću. Bilo bi šteta. Za svijet.
Ne znam što da još kažem....
inače volim pisat...
I žalit se...
Ali ovo mi postaje dosadno.....
eto
Post je objavljen 26.05.2005. u 19:01 sati.