Koji put ipak volim pogledat svoj život malo. Išao sam spavat oko 4 ili 5 brijem, ne sjecam se. I sad, budi me zvono prije 15 minuta. Reko šit, baba opet nije rekla da ce doc, a zivim među čikovima i praznim limenkama pive. Što žuje što stele. Ima nas svakojakih. Mislim na ukus u pivama. To kaj mi stan zgleda, da iskoristim termin moje majke kojim je opisivala moju sobu kad sam bio mali, ko «kurvina guzica», je druga stvar. Hm. Dakle, zvono zvoni, ja sokolovi dolazim do atavra, damgle neku gospođu i mladog joj gospodina pride. Reko a? Vele oni da su došli za stan. Sad si ja mislim jebote, eto, susjedi su me sjebali, ekipa dolazi vidjet stan jer sam glasan i neugodan a ne radim cak ni niš korisno s bušilicom jutrima. Kurac krasan.
Oni su došli pogledat stan jer bi ga kupili. Reko, nemojte me jebavat. Nalazim nešto oštro ne bi li prerezao krmelj koji je tvorio dodatni kapak na desnom oku te se laćam telefona. Naime, ja imam vlasnicu stana koja nije u zagrebu i gospođu od stana, koja također nije u zagrebu. One su koordinirane otprilike kao oci onog lava clarencea u daktariju, a zasebno funkcioniraju kao što bi to cinio hrvatski konan u otv-ovoj ekranizaciji labuđeg jezera. Puštam ja njih ljubazno unutra, na njihovo apsolutno zgražanje, jerbo pustit nekog normalnog u prostor u kojem obitavam je kao gurnut svetom čovjeku s tibeta crnačko spolovilo u uho za vrijeme meditacije. Uznemiravajuce.
Zove gospođu no2, ovu koja bi kao trebala popravit nedostatke na stanu i koja skuplja pare za stanarinu i režije. Ja iskreno mislim da bi stan trebalo srušit da se poprave nedostaci, ali to nemreš. Brijem da bi bilo jako cudno srušit stan usred zgrade. A tehnicki to onda i ne bi bilo rušenje. Dajem slušalicu gospođi koja svojem sinu kupuje stan. Odlazim sa sinom u kuhinju i objašnjavam mu da je stan smeće. Budimo realni. Sad, njih dvije pricaju, ja si radim kavu, pricamo o česticama, parcelaciji, etažiranju i svemu o cemu pricaju odrasli ljudi kad se žele osjecat još odrasliji. Ili kad kupuju stan. Njegova poštovana gospođa majka je na telefonu s gospođom.
E, sad. Dolazim ja u sobu, palim comp, sjedam na pod, između svojih kutija cigareta i čikova te se smiješim zagonetno. Bog zna zakaj, zbudili su me. Smješio sam se zagonetno jer mi je jebeno zagonetno da me neko uspio zbudit i pojebat mi spavanje opet. Dobivam gospođu no2. na telefon. Veli gospođa no2. da je gospođa no1. koja je vlasnica angažirala gospođu no3. da proda stan. Gospođa no2. slušno je uzrujana, a bila bi i vidno da sam ju mogao vidjet. Ali nisam. Nit bih to želio. Nekak sam ju skinul s telefona, reko, gospođa moja draga broja dva rednog, rijesite to kak znate. Veli ona meni, a čujte, bi vi nazvali gospođu no1.? Reko gle. Ni u paklu taman da je besplatan poziv, da se nisam cuo s nikime sa zemlje paklenim godinama a znate koliko volim pricat.
Rekla mi je da držim otvorenu liniju. Ja sam reko da mi zna broj mobitela. Objasnio sam ovim simpaticnim ljudima da ne kupe ovaj stan. Oni su pricali kako su njima vec probali uvalit stanove koji su vec prodani, nekaj na punomoc, neetažirani. Reko gospođo, sine njen. Sve ja znam, šeretski se smješeći. Ispricao sam neke svoje anegdote sa parcelacijama, mrtvim babama koje su neki meni poznati ljudi morali tužit i raznim veselo imovinsko pravnim pricama koje ni stripovskog junaka hladnog srca ne bi ostavile ravnodušnim. Otpratio sam ih sa smijeskom. Baba no2. na telefonu. Trenutak. Hehehe. Kao, ako se stan proda, dobit cu otkazni rok. Gospođa no2. nije sretna s gospođom no1. nimalo. Kaze da je bolesna na živce. Ma nije problem, drage moje gospođe, rado cu trpit promenadu potencijalnih kupaca, te svakome pokazat svoje prljave gaće. Možemo pivu popit, kavicu, popricat o zivotu.
Za kraj cu samo citirat svoju mamu. «Tako jako ću te šupit da će ti prsten ostat u oku»
Post je objavljen 01.07.2004. u 09:36 sati.