"Kod kuće sam zatekao otvoren radio. Upravo je sipao posljednje riječi
o proglašenju NDH.
I nakon toga odsvirao 'Lijepa naša domovina'...
--- --- --- --- --- --- --- --- --- --- ---
Nekoliko mjeseci kasnije sretoh slučajno --- prijateljski susreti u NDH bili su uvijek slučajni i kratki, jer nevidljive oči gledahu, a nevidljive uši slušahu --- Ivu Šrepla, speakera Radio-Zagreba.
--- Kad se negdje na sigurnom sastanemo, moram ti ispripovjediti kako je to bilo s proglašenjem NDH. Nevjerojatno. I tragično i komično. Nadasve tužno. Kako su se tukli, kleli, bili pijani. Treba da to znaš, da zapišeš za historiju.
Dobri Ivo Šrepl nikad mi nije dospio ispripovjediti kako je preko radija proglašena NDH. Zaglavio je u Lepoglavi pred svršetak ustaškog terora."
(Josip Horvat, "Hrvatski mikrokozam između dva rata (1919--1941)", Rad JAZU, Knjiga 400 --- Razred za suvremenu književnost JAZU, Knj. 19, Zagreb: 1983)
Gledali smo film o Nixonu i Kissingeru. Sam film nije nešto posebno --- osim povoda za razmišljanje o ličnostima političara. Istovremeno duboki (stalno zakopčani, igraju osamsto igara kao kod Le Carrea) i plitki (zanimaju ih samo igrice moći i uspjeh na izborima). --- Kissinger, kao good guy, naravno je drugačiji, ali i on je zakopčan i distanciran do besvijesti. A ima, naravno, i scena kad odlučuju poslati B-52 na Hanoi.
A onda sam razmišljao kako je to kod nas na Balkanu. Hoće li itko ikad snimiti film o ona tri pimpleka koje su u Daytonu Veliki Dečki zaključali u kuću i nisu im dali jesti i piti dok se nisu nešto kao dogovorili (usp. Horvatov citat) o svima nama. Nixon i Kissinger u Ko to tamo peva.
Post je objavljen 01.07.2004. u 01:26 sati.