Uvukao se u mene nekakav nemir
u obliku tihe slutnje
bez oblika i nejasnih kontura
bez ikakva nagovještaja
i naizgled bez objektivnog uzroka
satkan od krivo nasađenih sjećanja
protkan potisnutim strahovima
i gotovo zaboravljenim strepnjama
Ljepljiva plazma tame
preplavila je senzorna osjetila.
U nedostatku dokaza, za nemir koji osjećam krivim proljeće.
Sebe ne mogu kriviti, jer je to protiv pravila znanosti
Ko je ikad vidio da je čovjek u krivu?
Odma bi psihijatri rekli da sam vaki-naki.
Imaju oni za taj nemir tisuće naziva.
Svaki čovjek koji posumnja da je nedvojbeno u pravu
odnosno svak ko pomisli da bi mogao biti u krivu
ne može biti normalan
sigurno ima neki psihički poremećaj,
devijaciju za koju, na svu sreću, moderna znanost ima lijeka
Za petsto kuna po satu
Ili par tisuća, ako se radi o terapiji kristalima.
Nakon čega izađeš iz ordinacije lud ko šlapa.
Pa se bez problema uklopiš u okolinu.
Vjerojatno je južina kriva za sve.
Jer je ona najbolji izgovor za radit pizdarije.
Ubio boga u ženi.
Inače je dobar ko kruh, al kad je južina...
Još ako popije.
Aaa… pa to onda opravdava sve.
Bacila se s nebodera.
A bila tako normalna, tiha i plaha... šta joj bi?
A južina je, valjda je to... ko će ga znat.
Potukli se na cesti.
Južina.
Letjele čakije po krčmi.
Južina.
Pucao s tornja snajperom.
Južina. Nije dečko kriv.
Mislim, djelomično je krivo društvo, a djelomično južina.
I tak, kad mi pukne film pratit ću prognozu i na samu naznaku južine uzimam praćku i idem gađat susjede.
[joooj...]
Sori susjede, šta ćete... južina.
Post je objavljen 25.05.2005. u 17:11 sati.