Znam da postoje različiti karakteri ljudi. Flegme, kolerici, itd. Ja smatram da nisam kolerik (osoba koja je prilično ''živčana''), no moji ispadi zadnjih mjeseci teško da bi se mogli svrstati u neki drugi karakter. Mislim da je to zbog situacije u koju sam ne-svojevoljno postavljen. Ipak, jako sam zabrinut zbog svoga stanja. Mislim da ću lagano ''skrenuti'' zbog svega toga (ako već nisam). A i svo to nerviranje me prilično sprječava da se iskažem u ''pravom svijetlu''. Mislim, ovaj čovjek kojeg ujutro gledam u zrcalu prije nego izađem van jedva da sam ja. Ja sam ja jedino u granicama svoje sobe, kuće. Ima jedna poznata pijesma od Metallice, a zove se Unforgiven I. Reko bih da je to njihova najboja pijesma. Ne zato što to većina misli ili zato što je tako popularna. Pa ne čak i zbog glazbe. Jednostavno onaj tekst što James pjeva (mislim da je refren) a ide ovako: ''What I've felt, What I've known, never shined through in what I've shown...'' Mislim da sve piše i ne može da bude jasnije. Već je prošlo duže odkada sam prepoznao ovo u vezi sebe i od tad se borim sam sa sobom, ali jednostavno svaki put izgubim. Probao sam sve, pa čak i forsirat neke stvari, ali bojim se da je kasno i da sam se/ću pretvoriti u ono što nisam. Bit ću onakva osoba kakvu me svi vide. A kako svi vide to sigurno nisam ja. Sve će se pretvorit u krug u jebenu petlju, položenu osmicu na lijevoj strani koordinatnog sustava. Jedno veliko, duboko i hladno ništa. Minus beskonačnost. I pitam se gdje je izlaz, gdje leži moj nepentes-lijek koji će mi izlječiti dušu i tijelo. Da li leži u nekoj čednoj djevojci koja če me prihvatiti/shvatiti i svaki put kada počnem srat nešto ovakvo u stilu postova na ovom blogu, samo položit prst na moja usta u simboliziranju šutnje i poljubit me, zagrlit? Da li leži u ostvarivanju moji snova da jednom budem veliki metal glazbenik? Ili se možda krije u onim sitnicama svud oko mene, koje često ne primjećujemo ili ako ih primjetimo, shvatimo/protumačimo na kriv način? Gdje se nalazi spasenje? Bojim se da moje ogorčeno srce gubi put i osjećaj koji me treba vodit kroz život. To se i dogodi kada su ljudi previše sami. Samoća može djelovati različito na ljudsku psihu, ali to je obično hodanje po uskoj crti između spoznaje/genijalstva i ludosti.
I dok bi trebao da padnem u neku od ove dvije dubine, mene sve više privlači da nastavim hodati po toj crti, da vidim što se nalazi iza onog svijetla...jer ipak sam ja Neon Light Child
Post je objavljen 25.05.2005. u 15:41 sati.