Neku večer sam upala u jednu kasniju emisiju HTV-a (mislim da se zove Drugi format) s voditeljem Draženom Ilinčićem i gostima, filmskim kritičarom Tomislavom Gotovcem, Vedranom Rudan i još jednim hrvatskim piscem iz područja seksa, erotike ili kako god već hoćete, kojem eto nisam zapamtila ime.
I pričali su oni o licemjerju na temu seksa, posebno u umjetnosti (književnost i filmska posebno s obzirom da su to njihova područja), ali i općenito u društvu i svim segmentima javnog života.
I dobro, činjenica je da je to područje života koje je zaista uvijek nekako nezgodno za ozbiljnije rasprave i smješteno nekako uvijek u te kasnije noćne termine kada dječica i ostali pošten puk već spava, ili prakticira isto, ali ne javno.
Ni ja ne volim licemjerje i bježanje od tih neprimjerenih tema. Ali ne kužim isto tako kada ti borci za rušenje tabua na temu seksa u svojim izlaganjima imaju nevjerojatnu potrebu u što kraćem vremenu izgovoriti što više riječi kojima će vam dati do znanja kako nemaju problema s njihovim izgovaranjem, pa sve pršti od pičaka, kuraca, ševe, tucanja i sl. Od ova tri gosta, jedino je gospon filmski kritičar dao primjer o licemjerju u seriji Duga mračna noć, gdje se u jednoj sceni osim negativaca, ubije i jedna (hm, neću reći nevina zbog teme) nedužna osoba samo zato jer je bila u jednom intimnom sendviču, pa ju onda kao neku nemoralnu osobu stiže isto tako sudbina krivaca. I to je lijepo gospon ispričao bez da je upotrijebio razne verbalne mogućnosti kojima naš lijepi jezik obiluje, a koje obično koristimo u psovkama i sl.
I da se razumijemo, i ja opsujem ponekad i to znam učiniti prilično kreativno, ali nisam ponosna na to niti to smatram cool. Iako mi nekada pomogne da izbacim razne frustracije. Dakle, ne govorim o tome kada ljudi izgube kompas, pa kažu i ono što inače ne krasi njihov rječnik. Već o tome da se netko baš fura svjesno na takav način izražavanja ne bi li pokazao svoje vrlo široke vidike i osvještenost koju ima u tom području života.
Pa sada ako vi nemate tu potrebu za psovačinama na svakom koraku kao što ih ima gospođa Rudan, onda ste ili zatucana i ograničena budala opterećena vjerskim (najčešće) katoličkim odgojem ...ili???
Ili je možda gospođa Psovačica jedna isfrustrirana osoba u klimakteriju koja možda i sama u praksi pati od manjkavog seksualnog života, pa to mora nadoknaditi tim verbalno-spisateljskim psovanjem? Ili je možda nešto treće ili četvrto na stvari.
U svakom slučaju nedosljedna je njezina izjava u toj emisiji kako je seks precijenjen. Pa onda ona, pretpostavljam, sa svojim izrazima spušta na zemlju nas kojima je seks jako bitan kao dio emocionalnih i duhovnih vrijednosti, tako da nam objašnjava kako je to neka sasvim obična radnja koju treba do krajnosti banalizirati i ogoliti .
Kaže se da su muškarci u tom pogledu malo drukčiji i da njima seks zaista može biti potpuno odvojen od nekog emocionalnog uloga, što je opet, kažu neki tabui, kod žena rjeđe... Tko će ga znati, ali po društvancu u emisiji gledajući, očito je da su nekom nezrelošću ili vječnim pubertetom pogođeni i muškarci i žene. Tako je gospođa Rudan s priličnim nezadovoljstvom psovala i objašnjavala pravo stanje stvari dok je zaboravila-sam-ime-pisac zadovoljnim smješkanjem i pogledima uperenim prema Psovačici pokazao da zna uživati u svojim fantazijama. Gospon kritičar i gospon voditelj bili su u ulozi zrelijih (mame i tate?) koji mogu razgovarati bez ograničenja, ali i bez nepotrebnih krajnosti koje bi trebale onda valjda ukazati na društvenu žabokrečinu.
Ali nije ovo jedini primjer koji krajnostima i slobodoumljem pokazuje kako izvorno dobre ideje ili kritike na neku konzervativnu ili nedosljednu pojavu mogu i same postati suprotna krajnost koja opet izaziva odbojnost.
U Beču je prošli vikend održan Life Ball, veliki društveni događaj izvorno zamišljen kao (najprofitabilniji) događaj udruge Aids Life osnovane 1992. čiji glavni cilj je financiranje i potpora oboljelima od AIDS-a. Hvale vrijedna akcija koja je s godinama u suradnji s Elton John Aids Foundation prerasla u prepoznatljivi bečki i najpoznatiji europski događaj godine u borbi protiv AIDS-a u koji se uključuju poznata internacionalna imena iz svijeta mode, glazbe, gospodarstva, medija. Događaj je isto tako popraćen mnoštvom domaćih i inozemnih medija.
I sve je to, kao što rekoh, plemeniti cilj i sigurno da je potrebno javnosti stalno osvješćivati problem te opake bolesti koja još uvijek hara svijetom i odnosi veliki broj ljudskih života. I tako sam ja potaknuta tim ciljem prošle godine odlučila u cijelosti pogledati televizijski prijenos događaja. I osim modne revije koja je bila interesantna i nekoliko gostiju (prošle godine je bila Nena, ove godine Liza Minelli, Nina Hagen dođe kao neka maskota svake godine), sve ostalo se svodilo na to kako se u što šokantnijim kreacijama, što otkačenije ponašati u javnosti. Propagira se sloboda u seksualnom ponašanju, istospolna ljubav (koju inače mogu prihvatiti), ali to sa ljubavlju nekako kao da nema puno. Jer tako izraženo naglašeno seksualno ponašanje bez ikakvih granica se čini da dobiva neki čudan smisao u sablažnjavanju pred kamerama. Mislim, sablazniti me mogu jednako tako i ljudska glupost, ograničenost i neprihvaćanje drugih. Ali me isto tako sablazni kada tu ljudsku glupost i nezrelost vidim predstavljenu kao nešto vrlo slobodoumno samo zato jer ide do krajnosti.
Usput, kladim se da sam baš zbog svoje ograničenosti da svoj seksualni život podijelim s nepoznatima, puno spontanija i maštovitija po tom pitanju od mnogih tamo koji se kočopere u kostimima i prezentiraju svoju intimnu stranu u javnosti, ali dobro ako netko ima potrebu to tako pokazivati, njegov izbor. Smeta me samo onda kada se ti isti ljudi jako ljute na ostatak licemjernog društva (jer tko nije s njima je automatski zatucan i licemjeran) koje ih teško ili nikako ne prihvaća. Pa da ne bi ispao jako licemjeran i da pokaže kako se treba ponašati na Life Ball-u i sam voditelj televizijskog prijenosa je prošle godine na kraju jednog vrlo umnog razgovora bez ikakve veze s temom zažvalio jednu djevojku??? I to je prenosio ORF na svom prvom programu (daj zamislite Duška Ćurlića da učini tako nešto). Događaji kao Life Ball umjesto razumijevanja prema drukčijima kao da želi samo učvrstiti taj nesretni jaz i nerazumijavanje. Ovako to izgleda kao kad srednjoškolac ne smije izaći van, pa se onda na slijedećem tulumu iz protesta (valjda prema starcima) oblije, drpa sa svima i sl. ne bi li on pokazao tko je tu gazda i kako ga ne dira što će netko misliti o njemu jer je on cool.
Evo, pitam jednu našu Rvaticu u Beču koja je bila na u subotu na vanjskom dijelu događaja (izvan Rathausa-Gradske vijećnice) kako joj je bilo i kaže ona otprilike kako je to sve tako super, puno glamura, ali kako nisu ulazili jer nisu bili dovoljno otkačeno obučeni.
Pa ako iduće godine vidite posrnulu katolkinju u krizi identiteta kako gola ulazi na Life Ball (to je valjda dosta otkačeno), znajte da sam to ja. Ako je u svrhu rušenja tabua, sve je dopušteno, zar ne?
Post je objavljen 25.05.2005. u 10:17 sati.