Pregled posta

Uskopaljski abecedarij (25): V kao Vrbas

Mogli bismo, kao u onoj reklami, odmah na početku, mirne duše reći: svatko ima svoj Vrbas, jer, Vrbas nikako nije isti u Uskoplju i Bočcu, u Bugojnu i Banjaluci, a nije bome ni na Sastavcima i u Potrlici, a, opet, nikad nitko nije rekao: Vrbasi. On je uvijek Vrbas, uvijek u jednini. A riječi koje se ne mogu staviti u množinu, kako reče onaj Švicarac, Bichsel, posebno su patetične riječi: treba ih promatrati i upotrebljavati osobito oprezno.
Vrbas izvire u Uskoplju, ali i mnogo Uskoplja, odnosno onoga što smatramo njegovim okusom, spleenom, izvire iz Vrbasa. Oduvijek je, čini se, Vrbas hladio usijane glave zadrtih uskopaljskih muškarčina i, uz pomoć debelog hlada i tanke rakije, pretvarao ih u pomalo ženskaste, melankolične tipove iz čijih bi grla umjesto psovki i drugih osornosti izlazile sladunjave pjesme uz šum vode kao zvučnu kulisu:

I doista, teško je naći ijednu rijeku koja je opjevana više od Vrbasa. Uvijek su to ženske (lirske) pjesme, a rijetko, gotovo nikada, ga ne nalazimo u muškim (epskim) pjesmama: Vrbas voda nosila jablana, Sinja magla po Vrbasu pala, Kraj Vrbasa, Vozila se po Vrbasu lađa, Oj Vrbasu vodo ladna, S ovu i s onu stranu Vrbasa, Vrbas vodo što se kuneš krivo, Ne čuje se pjesma sa Vrbasa… Riječi ovih pjesama često su doista patetične (valjda je Bichsel u pravu), te neke od njih teško mogu funkcionirati u tekstualnom obliku. No, zato, kad se riječi ovih pjesama, kako rekoh, u debelu hladu i uz tanku rakiju, otegnu iz hrapavih grla iz njih nestane sva jeftina patetika, a one se odjednom, doimaju poput Vrbasa: svježe, snažne i brze, koje nam, baš kao i voda o kojoj pjevaju, nose, valjaju, ogoljuju, ali istovremeno i hrane korijenje (eto ti, vraže, kud ćeš gore patetike).
Vrbas je nekada bio - brojni povijesni izvori govore o tome - i zlatonosna rijeka. Ljudi su od nje, dakle, živjeli, ali je ona bila i vodoplavna, pa je katkad i uništavala ono od čega se u Uskoplju živjelo. Ivan Frano Jukić u pretprošlom stoljeću upravo zbog tog plavljenja Vrbasa i drugih uskopaljskih rječica i potoka po polju, naizva Uskopljane “lienim” ljudima, onima koji gladuju, a mogli bi uz takvo polje kakvo imaju, hraniti dvostruko više “stanovnikah”.
Priča o Vrbasu mogla bi biti duga: barem dvostruko dulja od samog Vrbasa, ali ja ću ovu završiti jednim citatom, kojeg sam pronašao slučajno, ali koji je iznenada zasjao poput kakvog zrnca ili grumenčića što su ga u neka druga vremena Uskopljani u upravo u Vrbasu pronalazili.. Danas potpuno nepoznati Vjekoslav Livadić, naime, za vrijeme dvogodišnjeg vojnog službovanja (1878. i 1879.) u Bosni zapisao je u svojoj knjižici crtica, pjesama, priča i pripovjesti, između ostaloga, i sljedeće riječi:

Vrbas je, današnjim rječnikom bi se reklo, oduvijek bio naša komparativna prednost. Ako je nismo iskoristili, nije kriv on, nego mi: “lieni Skopljaci”.

Post je objavljen 25.05.2005. u 08:00 sati.