"Ples je vertikalna projekcija horizontalne imaginacije...", svirka bi bila “glazbena interpretacija” spomenute vertikalne projekcije.
Koliko sam shvatio, to vam je nedostajalo u nastupu Son Cuba Son-a.
Koliko poznajem vrste nastupa, tj. moje skromno mišljenje je da ovo nije bio koncert. Ovo je bio nastup koji je bio uspješan, jer je pobudio komentare kakvi god oni bili – i za i protiv, sa različitih stanovišta … priča se o njemu.
Poslužio je kao inicijalno punjenje za analize vas samih.
Što ja mislim?
Ne znam da li će vam to biti bitno niti to ne očekujem. Zato imamo ovaj Blog kako bi se razmijenila mišljenja i to je njegova snaga, a, prvenstveno, i svrha.
Vaše reakcije su, po meni, jako interesantne.
Jedni su oni koji na ovakve party-e i svirke dođu zbog doživljaja, koji uključuje sva čula i nije im bitno hoće li samo slušati ili, uz to, i zaplesati, sa kim će zaplesati ili je svirka u drugom planu, a interes neki drugi. Došli su nešto doživjeti, nešto novo, i doživjeli su (koliko intenzivno, sami znaju). Njima nije bitan izbor pjesama, njima nije bitno da li i koliko puta svirac pokušava uspostaviti kontakt, kvaliteta izvedbe mora biti, ali nijanse nisu presudne. Kod njih se lako desi da glazba, koja je bila povod dolaska, ode u drugi plan jer je netko ili nešto preuzelo prioritet – ukupan doživljaj je super i to je to.
Drugi su oni kojima svirke služe za ples, za salsu, bolero, već prema afinitetu, a i cilju (glede izreke "Ples je vertikalna projekcija horizontalne imaginacije...") i očekuju da onaj gore, na stageu, pogodi što bi on plesao. Većinom su to brze ili polu-brze stvari, kao što smo vidjeli u prethodnim raspravama. Tu vas je većina i, kako nad kaže, navikli ste se na nas, kao i mi na vas. Gdje god da se sretnemo, koji god Klub - kod kuće smo, jer su to samo druga mjesta, drugi organizatori, ali većinu vas znamo (nažalost, ne poimence, no znamo se), a vi, pak, dobro znate što dobivate od nas.
Ja sam, te večeri, bio u trećoj skupini – njihov kolega koji je tražio drugačiju interpretaciju iste glazbe. Naravno da sam je našao i naravno da se to na meni vidjelo – bilo je nekih komentara Papija koje neću citirati jer su za internu upotrebu. :-))
Cacique je odmah bio na stageu – treba li neki komentar kao mu je bilo? Papi se zabavljao (kad nemaju gitaristu), Spok, kao i ja, analizirao, Teron pokušao pronaći nešto što možemo iskoristiti kao i Igor. Dakle, mi smo u toj skupini.
Vjerojatno postoji i više tih skupina, ali ove su, nekako, glavne. Mislim.
Odakle mi to?
Kao što znate, mi smo u Boogaloo došli svježi sa vlastitog koncerta.
Kažem, koncerta – tada nema setova, tada, u publici, ima bezbroj skupina, tada se sluša i gleda 2 sata što se dešava na pozornici, tada mi pričamo našu priču, a publika je prepoznaje ili ne, ona je nagradi ili ne.
Kao što sam već opisao, naša priča je bila sve samo ne neprepoznata, publika nas je nagradila i prihvatila od početka do kraja, ma …
Nakon koncerta je bila totalna konfuzija u mojoj glavi.
Hrpetina kojekakvih informacija, utisaka svih predznaka, komentara … strava, i Son Cuba Son su mi došli kao melem na ranu – sve sa koncerta sam ZIP-ao i pohranio na hard-disk (posebna particija) i oslobodio prostor za nove informacije sa njihovog nastupa. I onda opet pun hard svega.
Odatle i ovaj post – ovo su moja razmišljanja na koja su me ponukali vaši komentari.
Defregmentirali ste mi sve informacije, posložili. Sad su mi jasniji i neki komentari koje smo, kao Banda, imali; jasniji ste mi vi, naši, koji se znamo, s kojima ćemo se vidjeti ove subote u Boogaloo-u.
Koliko? Puno, ali siguran sam ne i potpuno jer imam podosta toga još učiti.
Završio bih ovako:
Kada naša glazbena interpretacija bude izazvala horizontalnu imaginaciju, to će biti to.
Post je objavljen 25.05.2005. u 09:30 sati.