Ne volim ići na svadbe, odmah da se razumijemo. Pradavni običaj proslave stupanja dvoje ljudi u zajednicu koja traje dok ih ne rastavi smrt (ako imaju sreće) ili sud (ako se previše oslanjaju na sreću) ima, siguran sam, sociološko-etnografsku vrijednost. Ali vrijednost možda ima i poneka Hitlerova slika, a to je mogućnost kojoj ne želim davati previše značaja. Kolika je, zapravo, vjerojatnost da zabava koju čine ljudi različitih životnih dobi, interesa i uvjerenja uspije? Zapanjujuće velika! To podrazumijeva da je dotična skupina sačinjena od ljubitelja janjetine, alkohola, narodne glazbe i plesa uz istu, a empirijska istraživanja pokazuju da većina uzvanika to i jest. E sad: janjetina i alkohol su OK, ali pun želudac i vlažno grlo samo su dio mojih ispunjenih uvjeta za dobro raspoloženje. Iz tog razloga izbjegavam svadbe, a broj mojih sudjelovanja na proslavama povodom izricanja tako sudbonosnih “da” od strane dvoje zaljubljenih iznosi četiri. Pokušat ću se prisjetiti ovih iskustava.
Vjenčanje broj 1: imao sam 13 godina i prvi put sam izbliza vidio kako to izgleda. Odvijalo se u jednom restoranu, a svoj odlazak tamo uvjetovao sam roditeljima dozvolom da odjenem jeans prsluk s velikim prišivačem Metallice na leđima. Crtež kostura izgledao je strašno, kao što je strašna i sama činjenica da sam se tada tako odijevao. Već sam počeo ozbiljnije kužiti svijet oko sebe tako da mi je bilo zanimljivo promatrati ludiranje odraslih, a nije bilo loše ni biti vani dulje od 12 sati (kada je u to doba počinjao moj policijski sat).
Vjenčanje broj 2: trinaest godina kasnije, ženio se moj frend, kao prvi iz društva kome je tako nešto palo na pamet. Odveo nas je u jedan restoran na vrh Sljemena. Muzikaši su bili katastrofa i uvelike pokvarili naše početno dobro raspoloženje. No popravila ga je njegova baka, kojoj su podvalili joint. Puno sličnih mladih ljudi uvijek obećava dobru zabavu, što opravdava trend manjih i ležernih wedding partyja, bez tamburica, harmonika, kravata i rođaka. Bio sam na dva takva, ali oni ne ulaze u ovu konkurenciju.
Vjenčanje broj 3: u zadružnom domu. Nisam imao društva i jednostavno sam ovo morao odraditi. Prvo su me strpali nekima u auto, koji je na putu do matičnog ureda i natrag proizvodio najveću buku (zvukovima svih vrsta vatrogasnih, policijskih i ambulantnih sirena), a isticali smo se i po raznobojnim lampicama, koje je šteta koristiti samo za božićne blagdane. Nakon toga, odao sam se jelu i piću. Ohrabren alkoholom i u pokušaju da spasim večer, počeo sam zavoditi jednu djevojku (bila je prava ljepotica, a bavila se pjevanjem back vokala raznim zagrebačkim grupama – ovo spominjem zato da naglasim koliko lijepi i zanimljivi ostali NISU bili). Nakon što me je otkantala (zbog prisutnih roditelja, poslije sam se tješio), više nije bilo dvojbe – bilo je 23.30, a ja na putu prema civilizaciji. “Šta, otišao si u pola dvanaest? Ni janjetinu nisi dočekao? Onda je stvarno bila katastrofa!”, bio je komentar mojih frendova s kojima sam se našao u bircu, a kojemu ja ne bih više ništa dodavao.
Vjenčanje broj 4: u restoranu iz vjenčanja broj 1, samo potpuno preuređenom. Frendica mi je otišla u London, tamo se zaljubila u Norvežana, zaručili se i odlučili vjenčati u Hrvatskoj. Čak su u Rijeci pronašli evangeličkog svećenika, koji je pristao prevaliti put i ceremoniju održati na norveškom i hrvatskom jeziku. Došlo je puno njegove (mladoženjine, ne svećenikove) rodbine i multikulturalno druženje je moglo početi. Dobro, potrajalo je to nekoliko dana i bilo je zaista zanimljivo, ali zadržimo se na svadbi. Norvežani na svadbama rade dvije stvari: puno piju (jer je besplatno, a znate kakve su cijene kod njih po tom pitanju) i puno pričaju. Naime, svako malo bi se netko od njegove rodbine i prijatelja ustao i održao kraći govor, gdje bi ispričao kakav je mladoženja bio vražićak kad je bio mali i poželio mladom paru dug zajednički život. U pauzama govornika je band prašio hrvatske svadbene standarde. Onda smo svi dobili tekstove i na norveškom (!) otpjevali nekakvu infantilnu pjesmicu. Stariji članovi rodbine, koji nisu baratali engleskim, pokušavali su komunicirati na polaaagaaanooom norveškom, jer su bili uvjereni da ćemo ih tako lakše razumjeti. Mogu reći da je sve bilo na nivou, pogotovo kada je DJ zamijenio band.
A u subotu me očekuje vjenčanje broj 5. Održat će se u jednom gornjogradskom restoranu, uz svega dvadesetak uzvanika, što sve skupa zvuči obećavajuće. No, ovoga puta neću biti tek jedan od gostiju, već ni manje ni više nego – kum. To je onaj što mladoženji dodaje prstenje i drži govor prije večere. Nakon tog čina, novopečene kumove veže jedno zajedništvo koje ih spriječava da se ikada više oslove imenima. Moram još proučiti sva prava i obveze koje iz ove funkcije proizlaze, a do vjenčanja provjeriti imam li rupu u džepu od sakoa. Da ne bi bilo kao u onom filmu s Hugh Grantom...
Post je objavljen 23.05.2005. u 15:10 sati.